Četvrtak, 27. rujna 2007.
Rabanal del Camino – Ponferrada (33 km; 7 sati i 23 minute)
Danas je etapa dugačka pa krenem oko 7 sati, dok je još mrak. Na zapadu se vidi puni mjesec, a na istoku se nazire novi dan. Put odmah iza sela kreće uzbrdo. Treba se popeti sa 1200 na 1500 metara nadmorske visine. Toplomjer pokazuje 2 stupnja iznad nule, a svjež povjetarac još povećava osjećaj hladnoće. Srećom uzbrdica je strma pa se ipak brzo ugrijem. Stignem dvoje hodočasnika, koje sam prije nekoliko dana već sreo. Dolaze iz Urugvaja. On se zove Santiago a ona Maria. A oboje idu u Santiago de Compostelu. Jutros putuju zajedno s jednom također mladom Talijankom. Tresu se od hladnoće jer nemaju ništa od tople odjeće. Navukli kapuljače od tanke trenirke da bi barem glavu sačuvali od hladnoće.
Savjetujem im da idu brzo i tako se ugriju, međutim noge ih previše bole da bi to činili. Ostavim ih iza sebe i nastavim. Ipak se često okrećem i divim se pogledu na dolinu koju ostavljam iza sebe. Sunce se pomoli iza brijega pa dolini daje čaroban i misteriozan izgled zbog magle koja skriva najudaljeniji dio.
Nakon 5 kilometara strmog uspona prolazim kroz gotovo potpuno napušteno selo Foncebadón. Tu danas živi samo jedan stanovnik cijele godine, a nekad je to bilo važno mjesto na putu svetog Jakova zbog toga što se nalazi na padini Monte Irrago i nedaleko od Cruz de Ferro. Spominje se već u X. stoljeću, kad je kralj Ramiro tu sazvao jedan koncil, a eremit Gaucelmo je bolnicu i albergue a 1103. godine na njegovu molbu Alfons VI. dade sagraditi crkvu. U drugom dijelu XX. stoljeća selo se počelo prazniti, kad su ljudi krenuli u emigraciju na sjever, gdje se dalo bolje zarađivati tako da je 1980. ostalo bez stanovnika.
U svom romanu „Hodočasnik“ Paulo Coelho je ovdje plasirao svoju borbu sa crnim psom koji simbolizira demona. Čitao sam tu knjigu prije nego sam krenuo na put i sve očekujem da se neki crni pas pojavi iza neke od ruševina. Međutim vjerojatno zato što sam ja svoje demone pobijedio, crni se pas nije pojavio.
Mala ravnica pa ponovno uzbrdica, ovoga puta puno strmija sve do vrha na kojem se nalazi famozni Cruz de Ferro. To je željezni križ koji je montiran na 5 metara visokom stablu, a ono se nalazi na piramidi od kamenja, koje tu već stoljećima donose i ostavljaju hodočasnici simbolično ostavljajući tu svoje brige. Kad piramida postane prevelika, kamenje se upotrebljava u izgradnju puta koji vodi na vrh planine. I ja ostavim svoj kamenčić, koji sam u Irskoj našao i godinama sa sobom nosio sve do danas.
Ispod križa nekoliko hodočasnika slikaju jedni druge i među njima se nalazi moj sinoćnji pajdo, Nizozemac Kurd. „Kako si, Kurd?“ on me u čudu gleda: „Poznamo li se mi?“ „Još sinoć smo se poznavali za vrijeme večere“, kažem začuđen. „Da! Da! Sad se sjećam.“ „A gdje je Winfried?“ pitam ga. „Pa ti si Winfried!“ „Da! Da“, sad se sjećam i ja da sam to ja!“ Zamolim ga da me slika ispod križa pa mu poželim sretan put. Nadam se da neće zaboraviti svoje vlastito ime i kuda ide. Put neko vrijeme ide pored uske ceste manje-više ravnicom, a onda skrene nadesno u šumu nizbrdo. U daljini se vide zeleni vrhovi planina koji ovako izdaleka izgledaju kao da su prekriveni mahovinom.
Na 1460 metara još jedno napušteno selo Manjarin, od kojeg je ostalo jedino planinsko sklonište koje je često spašavalo hodočasnike dok su zimi ovuda prolazili. Tu i danas Tomás ljubazno dočekuje žedne i gladne hodočasnike. Na njegovu skloništu table s udaljenostima do Santiaga: 222 km, ali i do Jeruzalema, Rima, Meksika…
Dok se s nekim hodočasnikom uzajamno slikam, ona tri Amerikanca, koje sam sreo prije nekoliko dana, upravo izlaze iz skloništa i uz glasan smijeh i komentare o nekoj ženi nastavljaju vući svoje torbe iza sebe. Trojica su, a čuju se kao da ih ima 30. Pričekam još malo dok se dovoljno odmaknu pa nastavim dalje. Put najprije ide uz cestu, a prekriven je oštrim kamenjem pa se onda spušta strmo niz drugu padinu planine. Iza jednog od nebrojenih zavoja ugledam krovove kuća nekog sela. Pogledam u vodič i po njemu bi to trebalo biti selo Acebo, što znači božikovina, iako nigdje ne vidim da je ima. Pojeli je valjda hodočasnici.
Još malo nizbrdice pa se nađem u selu. Jedina ulica prolazi kroz centar između ne tako davno renoviranih kuća izgrađenim od škriljevca, a i krovovi su pokriveni pločicama od istog materijala. Ispred kapelice pored groblja spomenik, u obliku bicikla, njemačkom hodočasniku Krause, koji je izgubio život na putu prema Santiago. Selo danas vrvi od hodočasnika koji trče tamo-amo u potrazi za prenoćištem. Ja se ne zaustavljam, nego nastavim dalje.
Na izlazu iz sela sustignem dvije hodočasnice iz Švicarske; Sylvie i Cristina. Ova prva nosi samo torbicu s vodom pa pitam je li joj to sva prtljaga. „Nije, nije. Poslala sam svoju torbu taksijem do današnjeg cilja jer imam žuljeve na nozi pa sam htjela olakšati barem taj teret.“ Krenule su iz istog mjesta kao i ja. Sylvie je iz germanskog dijela Švicarske i protestantica je, a Cristina je podrijetlom Talijanka, a rođena i odrasla je u romanskom dijelu. Idu istim tempom kao i ja pa i ne pokušavam obići ih. A to nije baš ni lako jer put se sada prekriven oštrim kamenom škriljevcem.
Pitaju me što ću ja napraviti kad dođem u Santiago. „Vratit ću se kući.“ Odgovaram u šali iako znam da misle na poznatu i ne rijetku depresiju koja zahvati mnoge hodočasnike kad napokon nakon toliko patnje i napora stignu na cilj. One se brinu i pomalo pribojavaju svoje reakcije. Nastavimo razgovor u poluzezajućem tonu do sljedećeg sela, gdje one misle prespavati. Rastanemo se u centru toga sela koje se zove Molinaseca, a prije nego krenu, zahvale mi na društvu i razgovoru koji ih je spasio od prve svađe nakon 25 godina poznanstva. Baš prije nego sam ih stigao, svađa je bila na pomolu pa su obje zahvalne što do nje nije došlo. „Pa ja sam profesionalni mirotvorac i nije čudo što sam se našao u pravi trenutak na pravome mjestu!“
Ostavim ih u potrazi za prenoćištem iako je tek pola jedan pa nastavim cestom preko velikog mosta kroz selo. Na kraju sela odlučim zaustaviti se i pojesti svoj bocadillo. Nađem gomilu stabala u hladu malo dalje od ceste i sjednem na njih. Izujem cipele i čarape pa dadnem nogama malo oduška. Sad je jako vruće – 35 stupnjeva, a jutros je bilo plus dva stupnja. Zalijevam sendvič vodom iz boce i gledam kako hodočasnici prolaze cestom. Nakon kratkog vremena vidim svoje dvije Švicarke kako prolaze. Očito su i one odlučile nastaviti dalje ili pak nisu našle prenoćište. Nisu me primijetile, a ja se ne javljam pa uskoro zamaknu iza zavoja. Dovršim svoj ručak, obujem cipele i polako krenem. Do cilja imam još sedam kilometara što je po ovoj vrućini dovoljno daleko.
Prvih nekoliko kilometara idem cestom i osjećam kako me noge bole. Jutros sam se penjao uz strmu planinu i hladnoću, a onda spuštao još strmijom nizbrdicom po velikoj vrućini pa su noge više nego umorne. Imam osjećaj da ne napredujem brzo, međutim nekoliko kilometara prije Ponferrade ponovno stignem dvije Švicarke. Pitam jesu li se u međuvremenu uspjele posvađati, ali izgleda da je razlog za svađu potpuno nestao. Nastavimo zajedno do grada. A onda svatko u potragu za svojim prenoćištem. Moj se hotel nalazi na suprotnom kraju grada (naravno) pa imam još nekoliko kilometara. Ipak nekako dođem do njega, umoran i znojan, ali zadovoljan. Tuš, pranje rublja, kratki odmor pa ponovno u grad. Šteta bi bila ne pogledati barem veliki dvorac pored kojeg sam prošao na ulazu u grad. Toliko sam toga o njemu čuo.
Ponferrada (Pons Ferrata) zahvaljuje svoje ime željeznomu mostu koji je biskup Osmundo dao sagraditi 1082. godine i tako hodočasnicima olakšao prolaz. Godine 1178. Fernando II. pokloni je grad Templarima koji su štitili hodočasnike i sagradili Castillo de los Templario (dvorac). Međutim samo su dvadeset godina mogli uživati u njemu, prije nego im je red bio ukinut a vlasništvo zaplijenjeno 1311.
Dok šetam zidinama dvorca, pridruže mi se dvije Švicarke pa razgledanje nastavimo zajedno. Idemo onda na izložbu o putu svetog Jakova u obližnju crkvu. Izložba je vrlo interesantna i dok prolazimo dugačkim hodnikom, oko nas slike s Camina i mjesta kroz koje smo posljednjih tjedana prolazili. Bilo je lijepo prisjetiti se ponovno svih onih mjesta.
Njih dvije me zovu na misu u kapelicu pored njihov albergue pa ih slijedim. Međutim misa je već završena pa se samo pomolimo u lijepoj kapelici. One će večerati u prenoćištu, a ja idem u svoj hotel, gdje ću tek u 21,15 to moći napokon učiniti. Čekam večeru u baru i razmišljam o današnjem danu. Kakav dan! Pun ljepote. Pun znoja i umora. Noge gore, a mišići bole. A srce ushićeno. Još jedan dan u kojem je Camino učinio svoje.
Petak, 28. rujna 2007.
Ponferrada – Villafranca del Bierzo (23,2 km; 5 sati)
Doručak tek u 8 sati. Srećom etapa danas nije dugačka pa ne moram krenuti rano. Dok prolazim kroz grad, imam osjećaj da je vrlo hladno. No kad sam izašao iz grada, put se počne penjati, a i sunce to isto čini pa je puno bolje. Pored puta kapelica Santa Maria de Compostela s velikim križem ispred nje. A na križu lik svetog Jakova.
Inače put prolazi dolinom Bierzo, kroz vinograde i mala sela. U svakom od njih crkva s otvorenim zvonikom. I rodina gnijezda na stupovima ili zvonicima. Daleko na lijevoj strani malo iza mene planine Leóna, preko kojih sam zadnjih dana prelazio. Još jedno malo selo – Camponaraya, crkvica, bar i na zemlji naslonjeni na zid bara Maria i Santiago, moji poznanici iz Urugvaja. Dižu veselo ruke na pozdrav. Popričamo malo i ja nastavim, a oni još malo žele uživati u jutarnjem suncu.
Jutros sam zvao Mariannu prije nego sam krenuo i kaže mi da je kod kuće jako hladno i da kiša neprestano pada. A ovdje ni oblačka iako već danima najavljuju kišu.
Ravnica, polja i vinogradi. I opet selo. Dok prolazim kroz njega, vidim grupu hodočasnika pored neke fontane i među njima moje dvije Švicarke. Pravim se da ih ne vidim i prolazim bez pozdrava. Ubrzam malo korak jer ipak više volim biti sam. Međutim nakon nekoliko kilometara, dok prolazim kroz neki vinograd, čujem kako me netko zove. Okrenem se i vidim Švicarke kako mašu. Nema druge nego usporiti korak i dopustiti im da me stignu. U vinogradu neke žene beru grožđe i nude nam da kušamo. Nastavimo zajedno i pitam ih za razloge zbog kojih su se uputile na ovaj put. Cristina zbog spiritualnih razloga, a Sylvie kaže da je uzela time out od svoje obitelji koja se sastoji od muža i troje hiperaktivnih tinejdžera. Ovo je prvi put da ih ostavlja same i trebalo joj je dugo vremena da prestane brinuti se cijelo vrijeme hoće li se snaći bez nje. Cristina je pak rastavljena već dugi niz godina i živi sa svojom odraslom kćerkom.
Pričamo tako o privatnom životu i dojmovima s Camina. Prolazimo kroz oveće selo, Cacabelos gdje su po pločniku uz glavnu ulicu poredani stolovi na kojima su izloženi kožni proizvodi: konjska sedla, remenje, torbe… Pravi dernek. Mi malo razgledamo pa nastavimo do crkve svetog Roka u koju ulazimo. Njih dvije stanu pred oltar i glasno mole Očenaš. Kažu da to čine svaki put kad nađu otvorenu crkvu. Drago mi je da ima još hodočasnika koji eto i mole na ovom putu. Oltar je bogato izrezbaren i pozlaćen.
Nastavimo zajedno nakon molitve i uskoro se nađemo na ulazu Villafranca del Bierzo. Njih dvije se zaustave u prvom albergue, a ja tražim svoj hotel, koji se opet nalazi na suprotnome djelu grada. Prolazim kroz uske ulice srednjovjekovnoga grada i nakon što sam nekoliko puta pitao za smjer, nađem se pred svojim hotelom. Nakon svakodnevnog ceremonijala idem ponovno u grad. Mali je to grad od nekih 3000 stanovnika, ali s dugačkom poviješću vezanom uz hodočasnike. Zbog njih je i osnovan jer se nalazi između dviju planina i hodočasnici su se tu obvezno zaustavljali. Jedan dan ili definitivno. U srednjem vijeku mnogo njih je umiralo od bolesti ili iznemoglosti nakon dugačkog puta pa je papa odlučio da će hodočasnici koji stignu dovde i dodirnu vrata na crkvi svetog Jakova dobiti isti oprost grijeha kao da su išli do Santiaga.
Idem i ja do te crkve iz XII. stoljeća i za svaki slučaj dodirnem vrata. Nikad se ne zna. Uđem unutra i dugo se molim. Crkva je prazna i tek poneki hodočasnik svrati i pomoli se. Idem dalje i na mostu stignem nekog starca kako gleda u rijeku preko ograde. Pita me razumijem li španjolski i kad je čuo da barem malo razumijem, pita me da li mi se gradić sviđa. Kažem mu da mi se više nego sviđa jer je zaista divan stari grad. „E, onda ga se sad nagledaj jer za nekoliko godina kroz centar će prolaziti nacionalna cesta.“ Dok mi to govori, suze mu idu na oči. Ima 85 godina i sve te godine tu je proveo i uživao u miru starovjekovnoga grada, a sada će morati slušati i gledati nebrojene kamione kako prolaze gradom.
Složim se s njim da bi to stvarno bila šteta. Prijeđemo most zajedno i idemo u centar grada. Zovem ga na piće pa ulazimo u neki bar. Popijemo po pivo i kad izvadim novčanik platiti, on me energično zaustavi: „No señor, u Španjolskoj domaćin mora platiti gostu piće.“ Savjetuje mi da sutra idem cestom jer da je planinski put u vrlo lošem stanju i da se zbog visokih stabala gotovo ništa ne vidi od doline. Kažem mu da sam čitao da je put uz cestu vrlo opasan zbog gustog prometa, ali me razuvjeri jer kaže da je u međuvremenu sagrađena autocesta u blizini, a da uz cestu sada postoji staza za pješake zaštićena zidom od prometa. Drago mi je što to čujem jer sam bio u nedoumici kojim putem sutra nastaviti. Rastajem se s Gasparom ispred bara i poželim da političari ipak odluče ne sagraditi tu cestu kroz njegov rodni grad.
Vraćam se u hotel i za vrijeme večere nađem dva Francuza koji su već nekoliko puta odsjeli u istome hotelu kao i ja i čiji je put ista agencija organizirala. Pričam malo s njima i kažu mi da žive u Bayonne. Bernard, 70 godina je umirovljeni notar, a Michel, 65-godišnjak, vlasnik neke tvornice. Čini se da ćemo odsjesti u istome hotelima sve do Santiaga pa ćemo se vjerojatno često sresti. Ja namjeravam sutra krenuti rano, međutim doručak serviraju tek u 8,30 pa ću morati krenuti bez doručka. Ali konobarica mi reče da ako želim, ona će mi pripremiti doručak večeras i mogu ga uzeti u sobu. Prihvatim rado i nosim pladanj s doručkom u svoju sobu.
Subota, 29. rujna 2007.
Villafranca – O Cebreiro (28 km; 6 sati)
Još je bio mrak kad sam krenuo iz hotela. Odlučio sam poslušati savjet svoga novog pajde, Gaspara, i krenuti cestom. Koliko u mraku mogu vidjeti, oblačno je i tek što kiša nije počela padati. Pa dobro, u zadnjih mjesec dana imao sam tek dva dana kišu pa se ne mogu žaliti na vrijeme. Odmah iza grada, koji se nalazi u uskoj dolini između visokih planina, nađem se na N6, koju je Kerkeling u svojoj knjizi (2001.) opisao kao opasnu po život zbog opasnih krivina između litica i broja kamiona koji tu voze užasno brzo. Međutim Gaspar je bio u pravu; promet je vrlo slab i kamiona uopće nema, jer autocesta je nedaleko, a pored ceste je sagrađena široka pista zaštićena betonskim zidom od ceste. Nakon nekoliko kilometara kiša počne padati pa se zaustavim ispod nekog stabla i obučem kišnu opremu. Još sam sâm i pitam se jesu li svi ostali krenuli onim drugim putom.
Nakon 10-ak kilometara dolazim u selo Trabadelo, gdje se zaustavim u baru i kupim sendvič za ručak. U baru sjede moje dvije Švicarke i čekaju mene, kako kažu. One su jednostrano odlučile pješačiti sa mnom ostali dio puta, a kad sam im rekao da ja želim pješačiti barem prvih nekoliko sati svaki dan sâm, krenu rano i zaustave se nakon dva sata i čekaju me. Upozorio sam ih da nije lako slijediti nečiji ritam pješačenja, a i same su iskusile koliko je teško pješačiti u grupi, jer su se posvađale i rastale s grupom s kojom su krenuli na put. „Zato ti dopuštamo da budeš nekoliko sati sam.“ Kako ljubazno od njih. Današnja etapa je vrlo teška jer smo krenuli sa 500 metara nadmorske visine, a cilj se nalazi na 1400 metara. Zadnjih 10 kilometara su po pričanju užasno teški. Njih dvije mi pričaju o svojim nezgodama u albergue, gdje su imale izbor između hladnih tuševa i – ledenih tuševa.
Put sada ide uskom cestom kroz mala srednjovjekovna sela i šumu. Da, šumu jer nakon mjesec dana ponovno čujem šum vjetra u krošnjama drveća i gledam kako se grane uvijaju pod vjetrom. Shvatim da sam se ipak toga zaželio i pored ovih ljepota koje sam sreo u Španjolskoj. Ali eto ovdje na granici Galicije, kroz koju ću od sada pješačiti ima i šume. U selu Ruitelán se zaustavimo u baru te uz kavu pojedemo svoje sendviče. Odavde nam do cilja preostaje tih 10 strmih kilometara. Krenemo nakon kratke stanke, i to brzim korakom. Odlučio sam pješačiti svojim tempom pa ako one ne mogu slijediti, neka zaostanu. Međutim one moj tempo slijede bez problema. I još stalno pričaju kao da im napor uopće ne smeta. Ja uživam u ovome brzom hodanju uzbrdo jer je temperatura od 14 stupnjeva idealna za to. Na izlazu iz sela kip svetog Jakova s plaketom koja pokazuje udaljenost od 190 km do Santiaga. I još piše ispod toga: „Buen Camino peregrino!“
Što se više penjemo, to se češće okrećem nazad i uživam u pejzažu; lanci planina preko čijih sam se vrhova zadnjih tjedana penjao naziru se u daljini prekriveni pramenovima magle. A ispred nas se vrh još ne vidi. Dvije gospođe ušutješe i bore se sa zrakom koji im, čini se, na ovoj visini nedostaje za brbljanje. Nemam ništa protiv toga. Znojimo se sada kao da smo u turskom kupatilu iako je svježe.
Ali ne usporavamo. Počeli smo prestizati pojedince i grupice umornih i oznojenih hodočasnika. Čudim se kako moje dvije suputnice mogu slijediti ovaj brzi ritam, ali ne pitam ih je li im prebrz. Što se više približavamo vrhu planine, sve je hladnije pa se ne zaustavljamo često da se ne bismo ohladili. Moram priznati da sam rijetko kada toliko uživao u fizičkom naporu kao danas. Osjećam da sam u izvrsnoj formi iako sam se prošlih dana osjećao potpuno iscrpljenim.
Vrh! I selo, O Cebreiro, na samome vrhu pa se pogled pruža na obje strane ove visoke planine. Ne znam koja strana je ljepša. A i selo, kao prilijepljeno na ovaj vrh, sa svojim kamenim kućama i sivim krovovima, na kojima kao da su usađeni dimnjaci, izgleda divno. Odmah na ulazu u to malo selo crkva Santa María la Real iz XI. stoljeća stoji na temeljima iz IX. Stoljeća, a koja je poznata po čudu hostije: Oko 1300. godine jednoga se dana siromašni pastir kao i svaki dan popeo uzbrdo da bi, usprkos mećavi, prisustvovao misi. Redovnik, koji je trebao služiti misu sumnjao je u Boga i potajno se rugao gluposti pastira koji se izložio tolikoj hladnoći i naporu da bi prisustvovao misi. No, za vrijeme euharistije kruh se pretvori u tijelo, a vino u krv pa se redovnik obrati. Papa Inocent VIII. (1484-1492) priznao je to čudo, koje se slavi hodočašćem 8. i 9. rujna.
Moje se prenoćište također nalazi odmah na ulazu u selo u jedinoj gostionici, a njih dvije moraju ići nešto dalje u albergue. Soba je ogromna, s dva dupla kreveta i velikom kupaonicom. Napunim kadu toplom vodom i dugo uživam u njezinoj blagodati. Operem još i rublje pa legnem na jedan od kreveta. Probudim se nakon dva sata, pogledam kroz prozor i vidim da vani kiša lije. Otpada dakle šetnja selom. Umjesto toga silazim u prizemlje, gdje se nalazi bar i uz pivo pišem dnevnik i čekam večeru.
Na večeri sjedim s dvjema sestrama Njemicama Hilde i Marlise – obje su (a što drugo) prosvjetne radnice. I one odsjedaju skoro svaki put u istom hotelu pa sam ih već primijetio iako do sad nismo puno razgovarali. Njemice su to pa im je teško uspostaviti kontakt s nepoznatim ljudima. Kažu da su na putu mnogo patile od žuljeva i da su ih noge često boljele. A i nekoliko puta su se posvađale. „Pa ne mogu ja svuda stignuti!“ šalim se i pričam kako su Švicarke izbjegle svađu zbog moje prisutnosti. „Onda ostanite s nama!“ predlože mi.
Nakon večere pridružim se Bernardu i Michelu u baru, gdje pijemo whisky Passeport, koji sam otkrio u Logroñu. Ni oni ga nikad prije nisu kušali pa im je drago što su ga otkrili. Dvije Švicarke sjede nešto dalje s grupom hodočasnika, također iz Švicarske i s kojom su se posvađale, ali eto ponovno pomirile. Bernard mi priča kako mu je dodijalo slušati „Buen Camino“ svaki put kad ga neko prestigne, što se dnevno dogodi stotinjak puta, jer on pješači jako sporo. „Ponekad mi dođe da nekog udarim štapom umjesto da mu odgovorim.“ Divi se meni što sam prevalio toliki put sam samcat. „Mora da ste mentalno strašno jaki!“
Nastavlja se…
Slavko Jurčević
Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privati album
