Apostolsko svjedočenje je u temeljima Kristove Crkve. Oni su svjedoci i očevidci Uskrsloga. Tri godine bili su s Isusom iz Nazareta. Slušali su njegove riječi i trostruku Isusovu najavu da će biti ubijen, ali da će nakon tri dana ustati živ. Gledali su njegova čudesna ozdravljenja, bili su svjedoci opraštanja grijeha i vraćanja mrtvih u život. Nakon smrti i uskrsnuća Kristova apostoli su bili zbunjeni i nisu znali što sad započeti. U susretu s Uskrslim rasla je i sazrijevala njihova vjera, ali započeti svoje poslanje u ime Kristovo još nisu bili sposobni. Nisu primili svjetlo i snagu Duha Svetoga. Bez Duha i Isusove nazočnosti ne znaju započeti niti ostvarivati svoje poslanje. Petar se s drugima vraća starom poslu: ribariti. Nije znao niti je imao hrabrosti loviti ljude u Isusovu mrežu. Još nije došao Duh Sveti i svjedoci nisu sposobni svjedočiti. Cijelu noć su ribarili: „Ali te noći ne uloviše ništa”, piše sv. Ivan i nastavlja o ulova riba. Govori da bez Isusa nema uspjeha. I kad su poslušali Isusovu riječ i ponovno bacili mrežu na desnu stranu lađe, mreža je bila krcata: „sto pedeset i tri velike ribe”.
Sveti Jeronim tumači da je u tom broju 153 sadržan broj svih poznatih vrsta u to doba. I to je bio znak da je Kristova Crkva otvorena za sve narode. Konačno su i apostoli shvatili i svoje poslanje koje im je naredio uskrsli Krist prigodom uzašašća: „Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!”, piše sv. Marko. Došli su do vjere da je Sin Božji pošao na križ za svakoga čovjeka. Donosi spasenje svima. Može se primijetiti kako u prošlosti, oni koji su vodili Kristovu Crkvu nisu dovoljno shvaćali tu zadaću da je Kristova Crkva za sve narode. Srednji vijek se čvrsto držao latinskoga jezika i zapadne kulture. To nije bilo prihvatljivo za Kinu, Japan, Indiju i ostali dio Azije. Tek je II. vatikanski koncil otvorio vrata naše Crkve za sve kulture i jezike. Prošlost poučava, a ide se prema budućnosti. Budućnost će biti onakva kakvu je pripremljena u sadašnjosti. Zato je važno živjeti sadašnjost s Bogom da bi i budućnost bila u Božjoj slavi. Važno je svjedočenje u sadašnjosti. A kako kršteni svjedoče svoje kršćanstvo?
Kršćansko svjedočenje rađa se iz vjere. Srednjoškolka Cassie Bernall sa 17 godina svjedočila je smrću svoju vjeru u utorak, 20. travnja 1999. u Littletownu – Colorado u SAD-u. Ubojica bijaše njezin kolega u školi. Uperio je pušku i vikao: „A ti, vjeruješ li u Boga?” Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja djevojka je odgovorila: „Da.” Ubojica je vikao podrugljivo: „A zašto?” i pucao. Samo dva dana prije toga događaja je nakon mise zapisala: „Otkrila sam da je moj jedini put istinski poznavati Krista i iskusiti njegovu snagu koja ga je povratila u život, i pronaći što to stvarno znači trpjeti i umrijeti s njim. Dakle, bez obzira na sve što će se tražiti, ja ću biti ona koja će živjeti u novoj svježini života onih koji su oživjeli nakon smrti.”
Sjeti se je li te ikad itko upitao što ti vjeruješ i kako moliš? Ako nije, tad nije nešto u redu. Koliko je ljudi poželjelo moliti kao što ti moliš i vjerovati kao što ti vjeruješ? Ako nije nitko, tada moraš početi nešto novo da ljudi primijete da si vjernik. Hindusi su prihvatili Majku Tereziju, a sultan je slušao sv. Franju. Vidjeli su u njima nešto veliko i sveto, nešto vrijedno i božansko. Osjetili su u njima ljubav za sve. Ljudi primijete i vide kad netko nosi Radosnu vijest. Ljudi oko tebe osjete kad nosiš ljubav u sebi. Najveće svjedočanstvo je svjedočanstvo ljubavi. A to čine sveti ljudi. To su Božji ljudi. Božji čovjek će biti i bez jela sit. Da, jer Božjem čovjeku je važno da Boga ljubi, jer je Bog sama Ljubav. Ono što od Boga dolazi i što se iz ljubavi Duha rađa to i ostaje. Nije slučajno da Isus pita apostola Petra tri puta: „Ljubiš li me?”
Svjedočenje je ljubav, konkretna ljubav prema Uskrslome i prema Ocu nebeskome. Isus pita Petra: „Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me više nego ovi“?, zapisa sv. Ivan. Petar se ne usuđuje reći da ljubi Isusa više nego ostali, ali je uvijek odgovorio da ga ljubi: „Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim”, nastavlja sv. Ivan. Pasi jaganjce i ovce moje, reče Isus Petru, ali tek onda kad budeš Boga potpuno ljubio. Da je Petar ostao u svom ljudskom kukavičluku, ne bi ništa dobroga učinio. Otvorio se djelovanju Duha Božjega, prihvatio je snagu odozgor i mogao je biti mučenik za evanđelje. Mogao je biti prvi otac ili papa u našoj Crkvi. Otvorio se Bogu i milosrdni Bog ga je osposobio za budućnost. Više nije mogao šutjeti, nego navješćivati evanđeosku istinu. Sve postaje Petru moguće jer je vođen Duhom Svetim da navijesti Uskrsloga. Živio je i radio s Isusom. Slijedio ga je. I na kraju svojom krvlju posvjedočio uskrsloga Isusa iz Nazareta. To je povijest apostolskoga zvanja: ljubiti Isusa više nego drugi svijet. Zato su apostoli junaci po Božju, iako će izgledati kao jadnici po ljudsku. Jer svijetom vladaju novac i biznis i u trgovini se sve vrti. Apostolom vladaju ljubav i Duh Uskrsloga. Ljubav trči Uskrslome i prima mir i oproštenje.
Raskoljnikov u djelu Zločin i kazna od Dostojevskog nosi svoj grijeh i krivnju kao tajnu. Nikomu se ne povjerava. Nema mira. Nema rješenja za zločinca. Za kršćanina ima rješenja. Krist je donio i ponudio oproštenje grijeha. To je poruka svakom čovjeku.
Poruka dolazi od Uskrsloga: „Jer ja živim i vi ćete živjeti”, zapisa sv. Ivan. Živjet će onaj koji je s Uskrslim, jer uskrsli Krist je pobijedio smrt. Otvorite se djelovanju Božjem. Otvorite se Duhu Svetom. Duh Sveti će preko vjernika djelovati. Dopustimo da Duh djeluje u našoj duši i drugi će primijetiti i željeti imati ono što mi imamo: Tu radost od Duha Svetoga. Željet će moliti kako kršćani mole. I svi će svjedočiti Uskrsloga.
Fra Ante Pranjić Pilipović
