Srijeda, 25. travnja 2007.
Neuvy Pailloux – Clavieras (22 km; 4 sata i 52 minite)
Budilica na mobitelu probudi me u 6,45. Spavao sam kao nikada do sada. Tišina je u sobi potpuna. Čudno, jer nacionalna cesta nije daleko od hotela. Srećom soba mi je na suprotnoj strani. Spremim se i idem na doručak. Međutim ne mogu izaći iz svoga hodnika jer su vrata prema restoranu i izlazu zaključana. Opet nešto! Vraćam se u sobu, koja je u prizemlju, te izlazim kroz prozor na dvorište. Vidim nekoga u kuhinji pa lupam na prozorsko staklo. Kažem mu da sam zaključan. On nema ključa, ali čim gazdarica dođe, reći će joj. Nema druge nego se vratiti kroz prozor ponovno u sobu. Pakiram kofer dok čekam da me puste iz zatvora. Nakon pola sata gazdarica se pojavljuje. Ispričava se što je zakasnila.
Doručak je izvrstan. Ima svega: nekoliko vrsta sireva, šunke, marmelade, kruha, croissanta, kolača… Šteta što nemam vremena da to sve probam. Ponesem ipak voća za kasnije.
Krenem odmah. Nakon nekoliko metara osjetim da mi nešto nedostaje. Boca s vodom! Najvažnija stvar koju nosim sa sobom. Vraćam se brzo u sobu i uzimam svoju bocu, koju sam bio napunio vodom, ali eto onda zaboravio.
Prolazim ponovno kroz selo, sada u suprotnom smjeru (selo se nalazi sa strane mog puta) i prepješačim ona 4 kilometra koja su mi jučer izgledala beskonačna. Dakle 8 kilometara sam prešao, a da se nisam približio svomu konačnom cilju. Ali što je tu je.
Obuo sam čizme, jer iz vodiča znam da ću prolaziti poljskim putovima s visokom mokrom travom. A žulj? Pssst… malo boli, ali neusporedivo manje nego jučer. Uf! Sinoć sam se pitao što ću napraviti ako me bude onoliko bolio kao jučer. Jutros se pitanje i ne postavlja.
Toliko mi je drago što me rana znatno manje boli da sam počeo hodati puno brže. Prisilim se da malo usporim jer nema smisla doći prerano u malo selo gdje ću večeras prespavati. Iza nekog zavoja primijetim jednog pješaka oko 200 metara ispred mene. Nosi torbu pa pretpostavljam da je hodočasnik. Sustignem ga nakon kratkog vremena baš na ulazu u jedno selo i nastavimo zajedno.
Zove se Frederic. Krenuo je u nedjelju, prije 3 dana, iz Bourgesa i namjerava pješačiti tjedan dana. Ima 35 godina. Oženjen je i ima dvoje djece. Radi u školi kao profesor sporta. A problema napretek. Na poslu a i kod kuće. Uzeo je tjedan dana time out da na miru razmišlja o svojim problemima. Nosi mali šator i kampira u šumi ili polju. Nije ponio mobitel te nije uopće kontaktirao sa svojom obitelji otkad je otišao. A noćas, dok je bio sam u šumi, osjećao se prvi put usamljen i obitelj mu je jako nedostajala, kaže. Ima i mnoštvo fizičkih problema, jer je ovo prvi put da ovako dugo pješači.
Njegovo pričanje u početku isprekidano, s puno pauza sve je tečnije i brže – kao da je jedva dočekao nekomu se povjeriti. Ja šutim i slušam. „Tako mlad, a toliko problema“, pomislim u sebi. I ponovno se čudim toj magiji ovog puta. Dva stranca se sretnu, pješače zajedno jedan dio ovog puta i povjere i najintimnije osjećaje. To treba doživjeti pa povjerovati.
Frederic je samo jedan od stotina tisuća koji će naći sebe, kad budu dovoljno fizički patili na ovom putu. Umor i bolovi, priroda i usamljenost učinit će svoje sami od sebe. Nije potrebno ništa drugo osim želje i otvorenog duha. On je već na dobrom putu i to me ispunjava srećom. Putovi nam se nakon dva sata razilaze. Frederic mi zahvaljuje što sam ga tako pomno slušao i pomogao mu da stavi riječi na neke od svojih problema i osjećaja, pa su mu sada mnoge stvari malo jasnije. Izgleda puno zadovoljniji nego prije dva sata kad sam ga sreo. Majko Božja, molim Te, pomozi mu naći samog sebe kao što si meni pomogla. On skrene desno, a ja se zaustavim u hladu i mijenjam cipele i hlače. Vrućina je ponovno tu.
Sin Tomislav me zove i pita kako sam. Neizmjerno mi je drago što me zove baš sada, nakon moga razgovora s Fredericom, koji je Tomislavov vršnjak. Kod njih je sve u redu. Njegov sin Max će, kaže, provesti prvosvibanjske praznike u mom selu, Cruchtenu, s bakom Mariannom, što me jako veseli i zbog njega i zbog Marianne.
Moj mi vodič više ne pomaže, jer mi se cilj ponovno udaljava od puta pa uzimam kartu i pokušavam pronaći najkraći put. Pitam jednog čovjeka, koji radi u svome vrtu i on me vodi do uličice kojom ću pronaći seoski put bez puno prometa. Drago mi je što sam ponovno sreo onu ljubaznost kod Francuza, koju sam tako često doživio prošle godine. Oni neugodni doživljaji u hotelima učinili su da sam to zaboravio.
Krenem dakle tim asfaltiranim seoskim putem i uskoro se nađem potpuno sam. Oko mene još uvijek beskrajna polja, a sunce sa zenita peče tako jako da osjećam vrućinu kroz šešir kao da ga nemam na glavi. A majica me također ne štiti puno. Primijetio sam jučer da sam po ramenima pocrnio kroz majicu. A znoj lije po licu i leđima.
Prolazim kroz malo selo. Na ulici nigdje nikoga. Samo psi laju dok prolazim pored kuća i vrtova koje oni čuvaju. Nema ni uličnih znakova. Pokušavam se orijentirati pomoću karte, što nije baš jednostavno jer sve male ceste nisu unesene u kartu. Ne mogu nikoga pitati jer selo kao da nema ljudskih stanovnika. Pokušam, po izlasku iz sela, zaustaviti jedan automobil, ali žena za volanom samo malo više doda gas kad je vidjela da je zaustavljam. Sljedeći automobil čini to isto. Valjda vozači misle da sam autostoper. Cesta je toliko zabačena da se ni ja ne bih zaustavio. Onda pokušam zaustaviti automobil koji vozi u suprotnom smjeru. I on se zaustavi. Čovjek mi savjetuje da skrenem na poljski put koji se nalazi nekoliko metara ispred mene, jer da će me on dovesti izravno do mog cilja, a ujedno skratiti put. I zaista me travnati put nakon 3 kilometra dovede do cilja.
„Zar ste već tu?“ začuđeno me pita vlasnica aubergea kad me ugledala. Obično hodočasnici dolaze kasno popodne. Kofer je već tu, pa ga nosim na prvi kat uskim strmim stepenicama. Soba je ogromna. Dva velika dupla kreveta. Doduše tuš i WC su u hodniku, međutim umivaonik je u sobi. Tuširam se operem rublje pa u krevet. Ponovno slušam Thompsona…
Četvrtak, 26. travnja 2007.
Clavieras – Neuvy St. Sepulchre (23,8 km; 5 sati i 33 minute)
Prema mome vodiču trebao bih nastaviti širokom cestom, ali gazdarica mi savjetuje da idem poljskim putom, koji se nalazi između rijeke i ceste. Poslušam i nije mi žao – put je jako dobar, a na cesti, čujem, ima užasno puno automobila.
Nakon sat vremena prolazim kroz selo Ardentes i nastavim kroz polja. S jedne strane uljana repica, a s druge žito. Taj me pejzaž prati već 200 km i moram priznati da mi je uvelike dosadio. Put je sada prekriven visokom mokrom travom pa se zaustavim i obujem cipele koje ne propuštaju vodu. Baš me tada brat Mile zove i priča mi što ima novo u Luxembourgu. Eto, netko mu isparao novi automobil, kaže.
Nastavim dalje i uskoro ulazim u šumu. Mora da je nedavno padala kiša jer put je mjestimično prekriven vodom i blatom pa se moram provlačiti kroz grmlje pored puta da bih izbjegao tu vodu i blato. Grmlje me pak prilično izgreblo.
Nakon šume i polja dolazi seoska cesta koja prolazi između žive ograde i zidova. Vrućina je užasna. Mokar sam kao da sam u vodu skočio. Vrpcu oko čela i šal oko vrata već sam nekoliko puta promijenio. Srećom suše se brzo. Pogledam toplomjer – 40 stupnjeva!!! „Pa jesam li ja u Španjolskoj u kolovozu ili je ovo zaista travanj u Francuskoj?“ pitam se. Torba mi se prilijepila za leđa pa pokušam staviti ruku između nje i leđa i tako je barem na kratko vrijeme odlijepiti.
Dolazim u St. Sepulcre u 15 sati i idem u općinu po pečat. Pitam gdje se nalazi ulica u kojoj imam rezervirano prenoćište i kažu mi da je ulica nedaleko od centra, a kuća na kraju ulice. Naravno! Pa neće valjda biti na ovoj bližoj strani?
Krenem tom ulicom i nakon više od kilometra dođem pred kuću, koja je zaista posljednja u toj ulici. Zvonim i već u mislima uživam u hladnom tušu. Čovjek sportskog izgleda otvara mi i čim je saznao tko sam, priča mi da je on maratonac i da je trčao sve poznate maratone: Pariz, Berlin, New-York…i da je trčao pješčani ultramaraton u Maroku, koji se trči kroz pustinju, a dugačak je 250 kilometara. Treba ga pretrčati za 6 dana.
Raspričao se on, a ja stojim s torbom na leđima, mokar i umoran. Čim je malo zastao da uzme daha, pitam mogu li ući i skinuti torbu. Ispričava se pa me vodi u moju sobu, gdje me već čeka moj kofer. Uto mu dolazi i supruga pa obadvoje pričaju pokazujući mi kupaonicu u hodniku i sobu. Soba je prostrana a kupaonica vrlo čista i lijepo uređena. Nekako ih se otarasim pa pod tuš. Jedva sam ga se dokopao.
Objesim rublje u vrtu, a domaćin mi ponudi pivo. Dogovorimo se za večeru u 7 sati. Vratim se u selo i obilazim crvu, St. Sepulcre iz 11. i 12. stoljeća, koja je kopija one u Jeruzalemu. Prazna je. Kleknem i molim se za sve one koji mi pomažu na ovom putu. Zahvaljujem Bogu što sam eto došao ovako daleko bez previše problema. U crkvi je jako hladno pa se ne zadržavam dugo.
Idem na jednu terasu gdje uz pivo pišem dnevnik. Ugledam čovjeka i ženu, koje sam primijetio s torbom kad sam ulazio u selo. Sjedaju za susjedni stol i uputimo se u razgovor. Austrijanci su. On ima 66 godina, a ona izgleda puno mlađa. Krenuli su iz Vezelaya kao i ja, a namjeravaju pješačiti dokle budu mogli. Kad su čuli da ja dolazim iz Luxemburga, upitaše me jesam li ja taj Hrvat koji tamo živi. Začudim se odakle to oni znaju. Rekoše da su jučer sreli troje Nijemaca s kojima sam onako dugo pričao u Vezelayu i da su im oni puno o meni pričali. Svijet je zaista mali.
Idem na večeru u 7 sati. Umoran sam i namjeravao sam ići rano u krevet, ali me moji domaćini ne puštaju tako lako. Pričaju o svom životu i problemima s kojima su se hrvali, kad je gospođa prije nekoliko godina bila teško oboljela. On pak priča o svome ultramaratonu, prošle godine. Kažem mu da znam za taj maraton iz luksemburških novina jer je jedna Luksemburžanka bila prva žena prošle godine. Sjeća je se jer je prisustvovao dodjeli medalja. Još mi daje neku kremu protiv žuljeva, koja mi je kasnije zaista puno pomogla. Nekako mi dopuste da odem spavati oko 11 sati.
Petak, 27. travnja 2007.
St. Sepulchre – Gargilesse (24 km; 5 sati i 33 minute)
Krenem nešto malo poslije 8 sati, nakon brzog doručka. Odlučim danas ići cestom jer su putovi kroz polja i šume posljednjih dana bili zaista u lošem stanju. Uskoro, nakon što sam izašao iz gradića, primijetim daleko ispred sebe dva pješaka. Učini mi se da je to dvoje Austrijanaca, koje sam jučer sreo, ali nisam siguran. Za svaki slučaj usporim da ih ne bih stigao jer želim pješačiti sam. Svraćam u selo Cluis i ulazim u crkvu, gdje se pomolim. Nastavljam malo kasnije i vidim da su dva pješaka još ispred mene. Kiša počne padati. U početku lagano, ali uskoro to prelazi u jaku kišu pa se sklonim pod krov neke šupe, obuvam cipele i oblačim kišnu jaketu. Kiša je sve jača. Pogledam na sat – 11,30. Malo je rano za ručak, ali odlučim ipak nešto pojesti i pričekati da pljusak prestane.
Nastavim iako kiša još uvijek pada. Austrijanci su nestali. Idem zaista uskim cestama, koje su jedva toliko široke da traktor može proći. Nigdje nikoga. Čak kad prođem kroz sela, nikoga ne sretnem na ulici. Jučer sam negdje izgubio svoj MP3 player pa više ne mogu slušati glazbu. Nedostaje mi Thompsonov glas, koji me još prošle godine pratio danima i kilometrima.
Dolazim u Gargilesse u 15 sati. Izlazim u grad poslije tuša i pranja rublja i na ulazu u hotel sretnem moje Austrijance. Izgubili se u šumi pa tek sada dolaze.
Šetam gradićem, koji me svojim starim kućama i ulicama podsjeća na Vianden. Prolazim pored kuće u kojoj je živio poznati francuski pisac Georges Sand. A onda idem u dvorac i crkvu. Freske u crkvi zaista su lijepe i dobro očuvane. Idem prema turističkom uredu, koji se nalazi pored crkve. Vidim nekog čovjeka na klupi kako čita. Podigne glavu i – prepoznam Frederica. Skoči s klupe kad me prepoznao i zagrli me. I meni je jako drago što sam ga ponovno sreo.
Danas završava svoje pješačenje i vraća se kući. Jako mu je drago što se kući vraća, međutim ipak je malo tužan što ovako brzo napušta put Sv. Jakova, koji mu je toliko pomogao u razmišljanju. Ali vratit će se, kaže. Sigurno će se vratiti i nastaviti ovaj put.
Frederic ide taksijem do stanice, a ja još neko vrijeme sjedim i uživam u zalasku sunca. Večeram zajedno s Austrijancima, koji su mi se pridružili za mojim stolom. Umoran sam, a oni su me još više uspavali svojim ukočenim držanjem i površnim razgovorom. Saznao sam da je on vlasnik neke male pivovare, a ona da je studirala biologiju i sada također radi u pivovari. Ispričam se da sam jako umoran i odlazim spavati čim smo pojeli desert.
Evo prijevoda teksta s francuskog na hrvatski:
- srpnja 1257
Ljubljeni Isuse Kriste, zaručniče krvi, čovječe boli, koji si nas otkupio ne zlatom ili srebrom, već Svojom dragocjenom Krvlju, čisteći nas od svakog grijeha.
Njegovo tijelo položeno je u novi grob isklesan u stijeni, otvoren grob zapečaćen kamenom s čuvarima, koji je, trećeg dana, bio proslavljen i bit će svugdje kroz vijekove.
- srpnja 1856.-1901.
(Prijevod latinskog teksta s mramorne ploče)
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
