Subota, 16. rujna 2006.
Neufchatel sur Aisne – Reims (26 km; 5 sati i 58 minuta)
Dižem se u 7 sati i nakon doručka pozdravljam se s domaćinima, koji izgledaju prilično umorni. Sinoć su još prali pod kad sam otišao na spavanje.
Put nakon mosta skreće uz kanal. Jutarnja je magla prilično gusta, a put mokar, pa sam obuo čizme. Teške jesu, ali ne propuštaju vodu.
Spavao sam dobro i jutros se dobro osjećam, ali dan odmora sutra u Reimsu dobro će doći, jer je prošlo više od tjedan dana od zadnje pauze u Bouillonu. Saznanje da ću se sutra odmarati diže mi moral. Nakon nekoliko kilometara put se udaljava od kanala i prolazeći kroz malo selo penje se uzbrdo. Blagi je to uspon pa se nisam ni oznojio. A i svježe je. Na vrhu brijega sam. To je široka visoravan i po mome vodiču trebao bih imati pogled i do 20 km uokrug, ali magla mi dopušta vidjeti tek 100-njak metara.
Prolazim pored suncokretovih polja. Nisu to oni na koje sam navikao, nego tek možda metar i pol visoki. Put je širok a trava je jako mokra od magle. Njegov se kraj gubi negdje daleko u magli. Tišina je. Tek ponekad se čuje zvuk aviona iznad mene.
Uskoro se sunce počelo probijati kroz maglu i samo je pitanje vremena kad će magla potpuno nestati. Dogodilo se to baš kad sam izišao na cestu, prije nekog sela.
Mijenjam cipele i obuvam tenisice. Koliko su samo lakše nego one koje sam imao na sebi! Nastavljam cestom nekoliko kilometara, a onda se put ponovno sastao s kanalom.
Zaustavljam se na nekoj klupi i pojedem sendvič. Pregledam noge i stavljam još jedan preventivni flaster na prst. Kanalom prolaze teretni brodovi. Posada mi maše u prolazu. Ponovno krenem nakon pola sata pauze. Magla je nestala i sunce prži nemilosrdno. Srećom ima ponekad hlada. Put je u početku asfaltiran, ali uskoro se pretvara u puteljak, koji vijuga kroz travu kao prtina kroz snijeg.
I tako kilometrima i kilometrima. Nigdje žive duše. Ni brodovi više ne prolaze. Imam osjećaj da ovaj kanal ide do kraja svijeta. Na njemu ni u njemu ništa se ne miče. Kao ogromne dugačke jasle napunjene uljem. Jedino se ja mičem pored njega. Ali sporo. Jako sporo. Ubila me ova vrućina i monotonija.
A onda sretnem biciklista. Pitam ga koliko ima do Reimsa i reče mi da ima oko kilometar i pol. Kako nakon tri kilometra nisam ugledao grad, počeo sam se brinuti. Pa nisam nigdje mogao skrenuti s puta, jer kanal je još tu. Ipak ugledam prve zgrade. Jedva. Međutim centar grada je još daleko. Pročitao sam negdje da je grad širok 12 kilometara. Nazdravlje!
Svemu dođe kraj pa i ovom putu uz kanal. Prelazim preko mosta. Gledam odakle sam došao. Ispod mene veslači treniraju. Mašem im veselo. Drago mi je što više nisam sam na ovom kanalu.
Pronalazim hotel Ibis. Velika elegantna recepcija, puna poslovnih ljudi. To me podsjeća na moja poslovna putovanja. U takvim hotelima sam odsjedao. Djevojka na recepciji ne može sakriti osmjeh kad sam se zaustavio pred njom. Sa svojim šeširom, kratkim hlačama, torbom i štapom zaista sam odudarao od ostalih gostiju. Ipak nakon provjere rezervacije daje mi ključ i idem na treći kat. Srećom ima lift, pa se ne moram penjati stepenicama. Hodnik dugačak 100-njak metara, a s obje strane soba do sobe. Neonsko svjetlo još više doprinosi neugodnoj atmosferi. Soba je u redu. Funkcionalna.
Brzo se tuširam i perem rublje. Pokušam rezervirati prenoćiste za sljedeću etapu u Vezy, ali je broj koji imam netočan. Silazim na recepciju i djevojka pokušava, ali također bez uspjeha. Hotel više ne postoji. Odgodim rezerviranje za kasnije i idem u grad. Na pješačkoj zoni ima pedesetak terasa. I sve su gotovo pune. A ogroman broj ljudi još šeće. Sjedam na terasu i pijem pivo. Kako dobro prija nakon toliko kilometara i prolivenog znoja!
Pitam gdje je katedrala. Konobar mi objašnjava put. Nije previše daleko. Umoran jesam, ali ipak želim vidjeti tu toliko poznatu katedralu. Pročitao sam da je tu okrunjeno 25 francuskih kraljeva. Idem kroz pješačku zonu i moram se probijati kroz mnoštvo ljudi. Čitav dan ni duše sreo nisam, a sad ih ima previše. Bolje bi im bilo ići šetati uz kanal nego ovdje smetati hodočasnicima da prođu.
Stižem do katedrale. Zaista je impresivna. Toliko skulptura iznad velikih vrata a i po čitavoj fasadi. Toliko detalja da bi trebalo provesti dane i dane da bi se barem veći dio mogao vidjeti. Ulazim unutra. Odmah na ulazu štand gdje se prodaju razglednice i brošure. Izaberem nekoliko razglednica i knjigu o katedrali. Razglednice prikazuju prozore s divnom velikom ružom iz XIII. stoljeća i Chagalove pomalo apstraktne likove.
Jako sam uzbuđen i impresioniran. Obilazim katedralu iznutra i zaustavljam se ispred jednog oltara. Zapalim svijeću, kleknem i pomolim se. Za sve koji su mi do sada toliko pomogli svojim molitvama, razgovorima i porukama. I za sve one koje sam sreo.
Ostajem još dugo diviti se tome monumentu ljepote i skladnosti. A onda idem na večeru. Toplo je pa sjedam na terasu. Naručujem i dok čekam, gledam razglednice i knjigu. I primijetim da je knjiga na španjolskom. Kako sam samo mogao biti tako ćorav? Još mi je čovjek pokazivao knjige na desetak različitih jezika. I ja izaberem španjolski. E, moj Slavko! Nikad naučiti nećeš strpljiv biti i stvari činiti bez brzopletosti. Odlučim se vratiti poslije večere i zamijeniti je. To i činim, međutim katedrala je zatvorena. Dobro, sutra ću.
Marianne me zove i kaže mi da je Pady bio jako uplašen kad su radnici unosili novu perilicu rublja. Pravi je pas čuvar naš Pady. Treba ga čuvati od svega i svakoga.
Nedjelja, 17. rujna 2006.
Reims
Dižem se oko 8 sati i nakon jutarnje toalete idem na doručak. Osjećam se zaista umorno. Srećom pa sam danas pauzirao. Vraćam se u sobu i gledam nebo. Vedro je pa mislim da će biti toplo kao jučer i oblačim majicu i kratke hlače. Idem odmah u katedralu i zamjenjujem knjigu. Čovjek se smije i reče da me je on upozoravao na jezik kojim je knjiga napisana, ali da nisam reagirao. Jesam ja reagirao, ali nakon nekoliko sati. Kao policajac.
Kad sam već ponovno tu, razgledam katedralu još jednom. I molim se. Primijetim da sve više ljudi ulazi u crkvu. Obučeni su svečano pa shvatim da nisu turisti nego da su došli na misu. Odlučim i ja prisustvovati misi. Malo mi neugodno zbog kratkih hlača pa sjednem na visoke klupe sa strane. Misa počinje u 11 sati. I to svečana misa, s tri svećenika i velikim korom. Kad su orgulje zagrmjele punom snagom u toj ogromnoj katedrali, koža mi se naježila. Kakva misa! Kakva glazba. Crkva je bila divna poluprazna, a sada je još ljepša dok misa traje i glazba svira pred tolikim ljudima. Jer crkva je puna do posljednjeg mjesta. Sad sam sretan što sam se morao vraćati i zamijeniti knjigu. A sinoć sam se toliko ljutio na sebe. Eto, na što sam gubio živce i dobro raspoloženje. Koliko mi se puta to već dogodilo da sam proklinjao sudbinu zbog nečega što sam smatrao negativnim, a kasnije se pokazalo da je suprotno. Nadam se da ću iz ovog ipak nešto naučiti. Ipak, sumnjam.
Nakon mise obilazim oko katedrale i primijetim da tu ima muzej i da je otvoren jer su jučer i danas dani nacionalne baštine i da su svi muzeji otvoreni i ulaz besplatan. Koristim priliku i ulazim. U muzeju se čuvaju originalne skulpture s katedrale, ogromni gobleni, slike te mnogi drugi predmeti, kao na primjer veliki plašt koji je kralj Karlo X. imao na sebi za vrijeme svoga krunjenja. Slikam nekoliko puta dok mi čuvar nije rekao da je zabranjeno.
Stranica iz Reimskoga zbornika. Tekst je izvorno pisan hrvatskom glagoljicom, a ovdje je preslovljen (transliteriran) na latinicu.
vostь poda bli
žiki · Koruna br(a)tii ·
êko nasaždênie
v gorê livan’sce ·
sa da sl(a)vu b(og)u ot
ustь svoihь · i v i
me h(rьsto)vo · sl(a)va ego e
v cr(ь)kvi h(rьsto)vi · ot l(u)ki
V
(o)no
vr
ê
me ·
r(e)če is(us)ь uč(e)n(i)k(o)mь s
voimь · Niktože v
žigaetь sv(ê)t(i)ln(i)ka
i postavlaet’ i po
d’ spudomь na na
svêĉn(i)ci · da vho
deĉe v domь vid
etь s(vê)tь · Sv(ê)t(i)ln(i)kь
estь t(ê)lu tvoemu o
ko tvoe Aĉe oko tvoe
čisto budet · i
vse t(ê)lo tvoe s(vê)tlo
budetь Aĉeli že
oko tvoe lukavo e ·
i vse t(ê)lo tvoe ta
mno budetь Blju
di ubo eda kako s(vê)tь
ki e vь t(e)bê tma bu
detь · Aĉe ubo vs
e t(ê)lo tvoe svêtlo
budetь · i nê imêe ni
koeže česti tam
nie · budetь s(vê)tlo
vse · I êko s(vê)tiln(i)kь
ml’nie pro(svê)tit’ te :
N(a) d(a)nь vs(ê)hь s(ve)tihь
Čt(enie) kn(i)gь apokalipsi
e · b(la)ž(enago) iv(a)na ap(osto)la ·
Ostajem u muzeju nešto više od sat vremena i na izlasku primijetim da mnogo ljudi čeka pred katedralom. Puna je pa čekaju. Eto, i ja sam namjeravao doći popodne ponovno pogledati katedralu i da nije bilo zabune, morao bih i ja dugo čekati da uđem.
Svratim na terasu i ručam. Malo je svježe pa se žurim nazad u hotel. Pokušavam rezervirati prenoćiste za sutra. Turistički mi ured dao 6 mogućih mjesta ali je sve zauzeto. Berba je grožđa u tijeku pa su sobe zauzete beračima. Ostao mi je još jedan broj u mjestu udaljenom samo 17 km od Reimsa. Preblizu je, ali nemam drugog izbora. Zovem i gospođa mi reče da ima slobodnu sobu. Kad sam joj rekao ime, pita me jesam li Hrvat. Ona je Slovenka pa je prepoznala ime. Svijet je zaista mali. Zamoli me da dođem prije 15 sati, jer mora ići doktoru, a nema nikoga drugog u kući. Reče mi da je profil etape brdovit. Obećam joj da ću krenuti rano.
Odspavam malo pa ponovno u grad. Idem u crkvu Sv. Jakova, iz XIII stoljeća. Ulazim i molim se. Obećavam Sv. Jakovu da ću mu se moliti u Composteli za sve ljude dobre volje.
Večeram rano i vraćam se na spavanje. Spakiram sve što mogu tako da ne gubim previše vremena sutra ujutro i idem spavati.
Ponedjeljak, 18. rujna 2006.
Reims – Mailly Champagne (17 km; 3 sata i 46 minuta)
Krećem zaista rano, u 7,20. još je polumrak. Idem prema kanalu i na kraju široke avenije pogledam još jednom prema katedrali. U polumraku i magli izgleda veličanstveno i tajnovito.
Trebam prijeći jedan od 20 tak mostova pa pitam neku gospođu koji most je najbolje prijeći da bih došao na svoj put s druge strane kanala. Pokaza mi koji pa ga prijeđoh i nađoh se – na autoputu. Hvala, gospođo! Nisam se htio vraćati pa preskočih ogradu namjeravajući proći kroz šumarak do svog puta. Međutim zaustavi me žičana ograda usred šumarka. Gledam okolo i ugledah rupu u žici provizorno zatvorenu komadima žice. Poslije malo napora uspio sam proći i nastaviti prema kanalu, koji je bio udaljen 50 tak metara. Nažalost bio je to jedan ogranak kanala koji se prije odvojio od onog glavnog. Što da radim? Da se vratim nazad i izgubim puno vremena ili da nastavim i riskiram izgubiti još više vremena?
Odlučim nastaviti, pa kud puklo. Tvrdoglavi Slavko. I nakon lutanja kroz šumarak i prolaza kroz žicu, ovaj put s druge strane nađem se na nekakvu mostiću, koji me vodio do mog puta. Prljav, mokrih cipela i ljutit na sve žensko, nastavim brzo jer moram stići prije 15 sati, a moja Slovenka reče da je profil jako brdovit.
Put je isti kao prekjučer. U početku asfaltiran, a onda sve uži i uži. Svježe je jer magla se nije potpuno digla. Srećem nekoliko biciklista i joggersa. Grad je zaista dugačak. Treba mi sat i pol da ga obiđem. A onda sam ponovno bio sam. Nikoga više nisam sreo sve dok nisam napustio kanal i krenuo desno kroz selo zvano Sillery. Put je sad išao cestom i stvarno se počeo penjati. Evo toga najavljenog brda, kažem si i pripremim se na velike napore. Međutim, nakon nekoliko kilometara blagog uspona shvatim da su to ustvari lagani brežuljci prekriveni vinogradima. Tu dakle raste šampanjac. Vidim da nisam daleko od svog cilja pa se zaustavim i pojedem sendvič. Imam još jedan za večeras, jer me Slovenka upozorila da u selu nema restorana.
Nakon pauze od pola sata ponovno krenem i dođem na cilj u 12 sati! Tako je kad slušaš žene.
Gospođa Slovenka se začudila što sam već tu. Kaže da se drugi pješaci žale na brdovit teren i da često dođu iscrpljeni. Zavisi odakle krenu, mislim u sebi.
Domaćica mi pokaza sobu pa me pozva na piće kad budem gotov. Tuširam se na brzinu i silazim na terasu ispred kuće.
Donese Slovenka bocu šampanjca vlastite proizvodnje i jednu čašu. Ona će piti kavu. Priča mi kako je došla prije 25 godina u berbu grožđa i, eto, ubrala muža. Bio je 20 godina stariji od nje i umro je prije godinu dana. Ona ostala sa kćerkom koja sada ima 22 godine, a studira u Reimsu. Vinograd je iznajmila pa živi od toga i izdavanja soba turistima. Ponekad tek ide u Sloveniju posjetiti obitelj.
Uskoro reče da mora ići k liječniku u susjedni gradić, a onda u Reims svojoj kćerki. „Samo vi idite“, kažem joj, pa ostadoh sam sa svojom bocom šampanjca.
Sjedio sam dugo na terasi, slušao muziku i pio zaista odlični šampanjac. Šteta što ne mogu ponijeti nekoliko boca.
Boca se ipak ispraznila (ne znam kako) pa sam krenuo šetati kroz selo. Malo selo, 500-njak stanovnika, bez ikakve prodavaonice ili lokala gdje bi čovjek mogao štogod pojesti i popiti. Vraćam se i pojedem drugi sendvič.
Pokušam rezervirati prenoćiste, ali ponovno je sve zauzeto. Moram, dakle, ići do ovećega grada koji je udaljen 30-tak kilometara. Zovem turistički ured i daju mi brojeve nekoliko hotela. Izaberem najjeftiniji, što ću kasnije zažaliti.
Idem rano spavati jer će sutra biti naporan dan.
U XVI. je stoljeću u Reims dospjela dragocjena knjiga Texte du sacre, u literaturi poznata kao Reimski zbornik. Bio je to bogato ukrašen ćirilični rukopis iz Kijevske Rusije uvezan zajedno s glagoljskim misalom koji su pisali hrvatski glagoljaši. Vrlo je živa tradicija da su francuski kraljevi pri svome krunjenju polagali zakletvu na toj knjizi.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
