Utorak, 31. svibnja 2011.
Viterbo – Sutri (37,8 km)
Ljubazna gospođa na recepciji objasnila mi je kuda je najlakše izići iz grada. Poklonila mi je i plan grada jer je turistički ured bio jučer zatvoren. Provjerio sam sinoć put pa sada ne moram tražiti. Nađem se vrlo brzo izvan gradskih zidina i ponovno se susretnem s prometom. No nije to onaj promet od jučer. Ovo nije nacionalna cesta, a i rano je – krenuo sam u 6 sati jer su mi u hotelu iznimno servirali doručak tako rano. Do sada je to hotel s najboljim servisom, što sam im i rekao.
Prolazim predgrađem, koje još u velikoj mjeri spava. Moram stalno pratiti kartu na GPS-u jer ne slijedim službeni put, koji vodi po nacionalnoj cesti i pored nje. Uličice kroz koje prolazim gotovo su bez prometa. Penjem se uz blagu padinu i nakon nekoliko kilometara nađem se na vrhu. Tu je i regionalna cesta s puno više prometa. Stotine i stotine vespa, koje većinom voze mlade djevojke. Vjerojatno žure u školu. S vrha brijega pruža se pogled na Viterbo, koji je ostao daleko iza mene. Skrenem na seosku cestu što često prolazi kroz šumarke i pruža udobnu hladovinu. Sad se spustovi i usponi nižu jedan za drugim. U daljini ugledam selo na vrhu brijega. To je vjerojatno San Martino al Cimino, pomislim, nakon što sam provjerio na karti. I zaista je točno. Popijem kapučino na jednoj terasi, napunim boce vodom i raspitam se za najlakši put. On vodi uz užasno strmu ulicu pored crkve i dalje kroz šumu, još uvijek uzbrdo. Cesta krivuda i zavojima nikad kraja. Svaki se put ponadam da je posljednji zavoj, no on je još daleko. Jutros sam krenuo s 335 m nadmorske visine, a sad sam na 800 metara. Na cesti osim mene nema nikoga pa se pitam jesam li možda zalutao kroz ovu šumu. Nisam zalutao. Na visini od 825 metara dolazim do vrha i raskrižja. Neodlučno gledam ploče koje pokazuju u suprotnom smjeru prema istom mjestu – Ronciglione. Ne prolazim kroz to mjesto nego pored njega, pa provjerim pomoću GPS-a. Primijetim da se negdje ispred nalazi jezero „Lago di Vico“ i da dvije ceste obilaze oko njega sa svake strane. Sada shvatim smisao onih putokaza pa krenem desno jer mi se čini da je kraće.
Odmah se počnem spuštati, još uvijek kroz šumu. To je prirodni park i zaista je divan. Prava oaza mira, koju tek ponekad naruši buka nekog automobila. Često na padini brijega s desne strane primijetim zeca, lisicu ili rakuna. Gledaju me mirno dok prolazim, kao da znaju da im od mene ne prijeti nikakva opasnost. Povremeno ugledam između stabala, daleko dolje u dolini, plavu površinu jezera. Čini se tako blizu, no trebat će mi još dugo prije nego što se krivudavom uskom cestom spustim do njegove obale. Malo je to jezero, okruženo šumom sa svih strana i izgleda divno. Kao ulje mirna voda, a na njezinoj površini presijava se plavetnilo neba i zlatne zrake sunca. Tako bih rado zaplivao u njemu. No cilj je još daleko, a vremena malo, pa nastavim dalje. Ponovno uzbrdo, jer sam se u međuvremenu spustio na 520 metara nadmorske visine. Opet cesta krivuda, srećom, još kroz hladovinu šume, a na dionicama izloženim suncu osjeća se vrućina. Promet je još uvijek neznatan. Izvrsno!
Opet sam na vrhu brijega, ovoga puta na 650 m nadmorske visine. Izlazim iz šume i spuštam se prema širokoj dolini s druge strane planine. Prolazim pored farmi, na kojima seljaci, pod usijanim suncem, sporim pokretima nešto rade. Ja pak, još relativno svjež od pješačenja kroz šumu, hodam brzo, jer me kolica lagano guraju. Spust je dugačak nekoliko kilometara, a onda se nađem na nacionalnoj cesti. Sada više nema ni šume, ni mirnog jezera. Tu je samo buka kamiona i automobila. Ako sam dosad išao brzo, sada skoro trčim da bih što prije napustio ovu limenu lavinu koja se kotrlja cestom. Vidim na putokazu da još imam 4 kilometra do cilja.
Prešao sam ih za 45 minuta i ulazim u selo Capranica, gdje se nadam naći prenoćište iako u mom vodiču nisam vidio adresu niti jednoga hotela. Tek nekoliko privatnih smještaja i župni dom. Upitam prvoga prolaznika i kaže mi da ovdje mogu jesti i piti skoro na svakom koraku u jednoj od nebrojenih picerija ili barova, ali da nema mogućnosti za prenoćište. Pokažem mu adrese u mom vodiču i pitam gdje je to. „To su privatni smještaji u okolnim farmama, udaljenim nekoliko kilometara.“ Zahvalim na lošim vijestima i uputim se prema prvoj terasi. Naručim pivo i topli sendvič pa uživam u tome kraljevskom ručku. Vlasnik bara mi potvrdi da ovdje nema hotela i da je najbliži u Sutriu, koji je udaljen 5–6 kilometara. Predloži mi da u moje ime telefonira i provjeri ima li u tome jedinom hotelu mjesta. Zahvalno prihvatim, on zove i rezervira mi sobu. Odlično! Iako sam već prešao gotovo 34 km, zahvalan sam. Za „kaznu“ popijem još jedno pivo i nastavim. Opet nacionalnom cestom. I opet punom prometa. No sada je vrućina zaista nepodnošljiva. Tri su sata popodne i sunce je visoko na nebu. Osjećam ne samo njegovu vrućinu nego i težinu kao da ga na leđima moram nositi. Mislim da su ona dva piva isparila u prvih pola sata. Boce sam napunio vodom pa sad pijem na svakih stotinjak metara. Pršut je u sendviču bio slan pa sada žednim više nego obično. Sparno je i jedva dišem. Olujni oblaci gomilaju se na horizontu i čini se da će večeras biti kiše.
Začudo nisam previše umoran iako je profil etape bio vrlo težak, a dužina prilično velika. Zaista sam u odličnoj formi, sada kad sam skoro na krajnjem cilju. Prevalim tih 5 kilometara za manje od sat vremena i s prvim kapima kiše dolazim do maloga grada ili ovećeg sela Sutri. Brzo nađem hotel i sklonim se od pljuska, koji se svom snagom sručio na zemlju. Kakav timing!
Soba je mala, ali udobna. Na zidu pločica s tekstom: „Si prega di non fumare. Chi non fuma lascia un gradevole profumo di cortesia.“[1] No druga je pločica na zidu zaista slatka. Engleski je prijevod totalno kriv, ali se dobro uklapa u atmosferu.
Dok se tuširam, moram se glasno smijati doslovnom prijevodu s jednog jezika na drugi. Znam da sam često pokušao pogoditi nečiju nacionalnost dok je govorio neki strani jezik. Većina ljudi naime prevodi u glavi s materinskoga jezika i to ponekad ispadne smiješno.
Nakon tuširanja gledam kroz prozor kako kiša lije. Tutnjava grmljavine čuje se u daljini. No kako je brzo počela, tako je kiša i prestala. Sunce se opet pojavilo pa izlazim u grad.
Nekada davno, u vrijeme etrurske i rimske vladavine Sutri (Sutrium) je bilo važno uporište, no danas je to gradić od oko 6.000 stanovnika bez nekoga posebnog značenja i ljepote. Glavni trg u centru s nekoliko prodavaonica i barova, ispred kojih se vide plastične stolice, izgleda siromašno i zapušteno. Tridesetak ljudi stoji ili sjedi na kamenim stepenicama pored fontane i priča. Ja pak sjednem na terasu i naručim obveznu čašu bijelog vina. Kao iz vedra neba, tog trenutka se pojavi Domenico pored stola. Ponudim mu da sjedne, što i prihvati. Našao je prenoćište u župnom domu zajedno s Catherine i Pierreom, koji se također ubrzo pojave i sjednu. Pričaju mi kako su oni prošli pored jezera Vico s druge strane i krenuli ovamo, a da nisu prolazili kroz Capranicu, kao ja. No udaljenost je gotovo ista. Pitam za Beate, ali je ni oni nisu vidjeli od Bolsena, gdje smo zajedno večerali.
Odlučimo zajedno večerati pa tražimo prikladno mjesto. Vlasnik bara nas uputi u obližnji restoran, gdje smo zaista dobro jeli. Sutra nam je cilj isti pa se dogovorimo da ćemo se tamo naći, jer i to je neki mali grad.
Srijeda, 1. lipnja 2011.
Sutri – Campagna di Roma ( 26,5 km)
Domenico i Giuseppe
Za vrijeme doručka pojavi se još jedan hodočasnik, Talijan no izbjegava razgovor pa ga pustim na miru. Doručkujem nabrzinu i krenem. Oblačno je i sitna kiša polako rominja. Spuštam se do nacionalne ceste Via Cassia i nastavim njome prvih nekoliko kilometara, a onda put skrene nadesno uskom seoskom cestom. Nekoliko stotina metara ispred sebe ugledam dva pješaka i prepoznam Catherine i Pierrea. Znam da pješače dobro, no ipak više volim pješačiti sam pa usporim i pustim ih da odmaknu. Kiša uskoro prestade, a i oblaci nešto kasnije potpuno nestanu. Još mokra cesta kao da kuha na suncu. Sparno je i vruće.
Pješačim uz Viu Cassiu, od koje me dijeli visoka živa ograda pa je buka automobila prigušena. Još da je između sunca i mene pa da mi pruži malo hlada, bilo bi izvrsno. No ne mogu sve imati. Prolazim pored Monterosia i odlučim svratiti i ručati. A i boce za vodu skoro su prazne pa ću ih napuniti. Nije to velik obilazak, a znam da je to jedino mjesto kroz koje put prolazi sve do cilja. Popnem se uz mali uspon i nađem se u uskoj ulici koja prolazi kroz centar. Ugledam terasu nekog bara i uputim se prema njoj. Za stolom sjedi Domenico i pije pivo. Lice mu crveno od napora i vrućine. I ja naručim sendvič i pivo pa sjednem za njegov stol. Uživam u tom jelu i piću dok slušam kako se Domenico tuži na slabo označen put. „Već sam dvaput zalutao od jutros. A prešao sam tek nekih deset kilometara.“ Predložim mu da nastavimo dalje zajedno, što on rado prihvati. Znam da on pješači puno sporije od mene, no ne žuri mi se jer etapa nije dugačka. Vlasnica nas zamoli da joj napišemo nekoliko riječi u njezinu knjigu hodočasnika, što i učinimo. Ja napišem na hrvatskom i engleskom nekoliko riječi zahvale, a ona mi naplati samo jedan euro za sendvič i pivo. „Da sam znao, napisao bih joj na još nekoliko jezika“, kažem Domenicu.
Nastavimo dalje. Ponovno uz Viu Cassiu nekoliko kilometara, a onda se put odvaja od nje i prolazi kroz polja bijelim prašnjavim putom. Slijedimo znakove i upute mog GPS-a, koji su u početku isti, no uskoro se razilaze. Njegova karta pokazuje u nekom trećem smjeru pa smo neodlučni. Pitamo neke seljake koji rade na susjednom polju, no oni nikad nisu čuli za Viu Francigenu. Domenico se ljuti na njih. „Kako ne znate za to kad prolazi kroz vaša polja?“ odlučimo slijediti znakove, no nakon dva kilometra oni nestanu. Kažem Domenicu da ću ja slijediti svoj GPS, a on neka odluči. Nije siguran, no ipak pođe za mnom. Vraćamo se u velikom luku prema Vii Cassii i nastavimo pored nje sve do predgrađa Campagne di Roma.
Grad se nalazi na vrhu brijega pa se penjemo strmim usponom. Domenico psuje naglas i Viu Francigenu i one koji su trasirali taj put uz ovakve uspone. „Svaki dan se na kraju etape moram penjati uzbrdo. Zašto barem jedanput ne naprave grad u dolini?“ Smijem se. Domenico je zaista osvježavajuća pojava.
Pitam ga gdje namjerava prenoćiti i reče mi da u župnom domu ima dvorana sa 100 kreveta i da ga to baš ne privlači pa će i on u hotel. Ugledamo jedan hotel u centru i uputimo se prema njemu. Vlasnik nam kaže da je cijena 50 eura, a Domenico se cjenka s njim nastojeći mu objasniti da smo mi siromašni hodočasnici i da ne možemo platiti toliko. „A vi idite u župni dom!“ Dok se njih dvojica prepiru, dolaze i Catherine i Pierre, što Domenicu daje nove argumente, jer nas sada ima više. No bez uspjeha. Cijena ostaje ista.
Dogovorimo se naći se poslije i večerati zajedno. Ja nisam umoran pa mi se ne spava. Iziđem malo kasnije u grad, no ne vidim ništa zanimljivo pa sjednem na terasu i čitam. Naručim sendvič, jer sam prilično gladan. Dok čekam, priđe mi neki mladi čovjek i traži vatre za cigaretu. Vatre nemam, no kad je primijetio da nisam Talijan, pita me otkuda dolazim. Fasciniran je mojim hodočašćem i raspituje se o svemu. Kaže mi da je i njegova sestra prije nekoliko godina hodočastila u Santiago de Compostelu i da mu je opisala slične dojmove kao i ja. Predstavi se kao Giuseppe, sjedne za moj stol i priča mi o sebi. Odvjetnik je i specijalizirao se u poreznom zakonu. Kaže da je to u Italiji zlatni rudnik, jer zakoni su puni rupa. A supruga mu, Norvežanka, također je odvjetnica. Izišao je samo na kavu, no nakon više od sat vremena još je tu. I priča mi kako ga je nedavna majčina smrt pogodila i kako je tek nakon toga progovorio s ocem, koji ih je davno napustio i s kojim je bio prekinuo svaki kontakt. Supruga ga zove, no kaže joj da mu se ne ide u ured, nego da će ići kući. Priča mi i o njoj i problemima koje su morali prebroditi jer dolaze iz posve različitih svjetova i kultura. Dva puna sata mi smo razgovarali i on je otvorio svoju dušu.
„Ovo mi se nikad dosad nije dogodilo. Neke stvari koje sam ti povjerio nisam nikome nikada rekao!“ „Da, ponekad je lakše povjeriti stvari nekom strancu nego najbližem prijatelju.“ Dadne mi svoju posjetnicu i moli me da mu se javim kad stignem kući. Grli me kao oca na rastanku i zahvaljuje na strpljenju. „Počašćen sam tvojim povjerenjem“, kažem mu. I jesam više nego počašćen. Takvo nešto može se dogoditi samo na hodočašću. Sendvič koji sam naručio mlada je konobarica bila zaboravila u pećnici pa je prilično tvrd i izgorio, no razgovor sa Giuseppeom osvježio me do te mjere da nisam ni primijetio koliko je sendvič tvrd.
Prošetam još malo i sretnem Domenica. On je malo spavao pa se uputio u razgledanje grada. Kaže da nema ništa vrijedno razgledanja pa se uputimo na prvu terasu. To je fast food restoran i vino koje smo dobili vrlo je loše. Domenico pita konobaricu, koja je i vlasnica, gdje se može dobro večerati. „Kod nas“, kaže mu ona. Ona je Njemica, a muž Talijan. Sreli su se u Njemačkoj i otvorili ovaj restoran prije 16 godina. Domenico joj objašnjava da mi želimo jesti paštu i meso, no ona mu potvrđuje da njezin muž zna sve napraviti. Opet se svađaju. Nastojim umiriti Domenica, no nije to baš lako. Njegov temperament je kao vulkan. Kad se jednom probudi, teško ga je zaustaviti. Dolaze i Francuzi pa se uputimo kroz grad. Prolazimo pored nekog restorana i Domenico pita možemo li tu jesti. „Može, ali u 8 sati“. Domenico je u punoj formi pa pita neku prolaznicu zna li kuda Via Francigena ide dalje. „He! Via Francigena?“
Ostat će nam to kao pozdrav, sve do Rima. Večera je vrlo ukusna. A vlasnik na Domenicovo pitanje donosi staru kartu iz 13. stoljeća, na kojoj je Via Francigena ucrtana. Domenico je sav sretan što barem jedan od njegovih Talijana zna za taj put.
Catherine žali što Beate nije tu da uživa u ovoj predstavi. Nitko je nije odavno vidio i svi se bojimo za nju, jer znamo koliko je patila zbog problema s nogom.
Četvrtak, 2. lipnja 2011.
Campagna di Roma – La Storta (24,4 km)
Anđeo Gabrijel
U hotelu serviraju doručak tek u 8 sati pa idem u obližnji bar doručkovati. Otvaraju u 6 sati, što je zaista dobro. Kapučino je jednostavno odličan, a topli kroasan također. Šteta što nemam vremena duže uživati u tome. Treba ići dalje. Platim, prikvačim kolica za pojas i izlazim na raskrižje. Tu ugledam neku hodočasnicu kako neodlučno gleda oko sebe. Približim se i prepoznam Beate. Pokažem joj smjer kojim put ide, a ona kad me ugledala, zagrli me i uz suze kaže da sam od neba poslan. „Molila sam Boga da mi pošalje anđela Gabrijela i eto poslao je tebe!“ „Toliko puta, na mojim hodočašćima, neki mi je anđeo pomogao da mi je drago biti u toj ulozi“, kažem joj. Čudim se njezinu izljevu osjećaja pa je pitam što se to dogodilo. Jučer, dok je prolazila pored Vie Cassie, napao je neki čovjek i pokušao silovati, kaže kroz suze. A noć je provela u župnom domu, sama, u ogromnoj dvorani sa 100 kreveta. Oka nije sklopila jer je umirala od straha pri svakom i najmanjem zvuku.
„Dobro, ja ću danas ostati s tobom“, kažem joj. „Ali ja ne mogu tako brzo hodati kao ti.“ „Nije važno. Mogu ja hodati tako sporo kao ti.“ I nastavimo zajedno. Ona jedva hoda. Noga joj je do te mjere natekla da je jutros, kaže, jedva navukla čizme na nju.
Put se spušta pa ponovno penje. Moram stvarno usporiti jer Beate već zaostaje iako idem sporo. Na vrhu brijega puca pogled na dolinu ispred nas i okolne brežuljke. Cesta kojom se spuštamo prolazi između visokih redova procvaloga grmlja, čije žute grane kao da su od zlata. Čak i Beate zaboravi na bolove i divi se krajoliku. Prepriča mi u detalje što se to jučer dogodilo i imam osjećaj da joj je nešto bolje nakon toga. Pitam je o njezinoj obitelji samo da bih joj skrenuo misli na nešto drugo. Priča mi o svojih petero djece i 14 unučadi. Ponosna je na njih i voli ih iznad svega. Dvoje po dvoje čuva ih svakog tjedna.
Dolazimo u Formelo, malo selo gdje se zaustavimo u prvom baru jer Beate nije doručkovala niti popila kavu. I ja pojedem kroasan uz kapučino. Malo kasnije u bar ulazi Domenico. Pridruži nam se jer on ne može odoljeti slatkišima, kaže.
Nastavimo dalje između livada i polja i nakon nekoliko kilometara zađosmo u šumu. Velika skupina ljudi stoji ili sjedi na proplanku i kao da nešto slave. Pitaju nas tko smo i jedna gospođa, koja je, čini se, glavna, ponudi nam da se zaustavimo i kušamo njihov sir (ricotta), koji su sami napravili. Na sredini proplanka ogromni slamnati šator. Gospođa nas zamoli da njezinoj skupini objasnimo u čemu se sastoji to naše hodočašće. Domenico im to onako stručno objašnjava i uživa u oratorskoj ulozi.
Kušamo sir, koji je svjež i još topao. Mmm…
Pitamo čemu služi šator i kažu nam da su u takvim kolibama ljudi nekada živjeli pa su oni eto sada u turističke svrhe to sagradili od slame. Dolaze tu nekoliko puta godišnje, prave sir i uživaju u prirodi. Zahvalimo jedni drugima i mi nastavimo.
U šumi je bilo svježe, no čim smo izašli iz nje, sunce udari kao bičem po glavi. Bijeli put prolazi između niskog raslinja, koje zaustavlja vjetar, a ne pruža nimalo hladovine. Čim se malo raspričam s Domenicom, nehotice ubrzamo korak i svaki put moramo čekati da nas Beate sustigne. Ne mogu to više gledati pa joj kažem da stavi svoju torbu na moja kolica. Nećka se malo, onako pro forma, no brzo prihvati. Zavežemo torbu na kolica i idemo dalje. Osjećam kako dvostruka težina vuče pojas prema dolje pa ga pritegnem još više. Sad možemo ići normalnom brzinom. Beate tek sada primijeti koliko je torba uzrok otekline na njezinoj nozi.
Uskoro izađemo na Viu Cassiu koja nas vodi do cilja. Cesta je uska i krivudava, a vozači često sijeku krivine. Domenico ih psuje neprekidno. „Stronzo!“ „Maledetto!“[1] Sav se zajapurio u licu od ljutnje. Predložim mu da ja idem naprijed, jer se bojim da ne bi pao pod neki auto u svojoj uzbuđenosti. La Storta je beskonačna. Cesta, prepuna automobila i kamiona, prolazi između dva reda ružnih, prljavih zgrada. GPS mi pokazuje da se najbliži hotel nalazi ispred nas, pored ceste. Pitam njih gdje oni namjeravaju prenoćiti. Imaju nekoliko adresa, no nisu još odlučili. Stotinjak metara prije hotela ugledamo terasu nekoga bara odmah pored ceste i istodobno svi krenemo prema njoj. I tu nađemo Catherine i Pierrea. Sjednemo i Beate mi donese veliko hladno pivo da mi barem malo zahvali što sam je spasio, kako kaže.
Uživamo u pivu i dogovaramo se gdje će tko prenoćiti. Netko im reče da se župni dom nalazi 2-3 km dalje, i to u smjeru iz kojeg smo došli. Ljute se na sebe što to nisu prije provjerili, no sad je kasno. Nagovaram ih da i oni pođu u hotel, koji je tu pred nosom. Svi su umorni i nije ih teško nagovoriti. Ulazimo u hotel. Na lijepo uređenoj recepciji elegantna gospođa uz smiješak objašnjava da ima samo dvije jednokrevetne sobe koje su još slobodne. 80 eura za jednu noć. „Za obje sobe?“ pita Domenico. „Ne, gospodine. Za jednu sobu.“ Opet se Domenico pokušava cjenkati, no opet uzaludno. Na kraju ostajem sam, a oni se odluče vratiti u župni dom. Gospođa im objasni smjer i još nam preporuči restoran gdje s njezinom posjetnicom možemo dobiti popust. Dogovorimo se naći se u restoranu.
U 19 sati svi smo za stolom u nekakvu svečanom raspoloženju. Proslavljamo sretno i skoro završeno hodočašće. Nečije duže nečije kraće, ali svačije jednako intenzivno i nezaboravno. Pričamo o zajedničkim doživljajima, kojih nema baš puno, jer smo rijetko pješačili zajedno, no to im daje još više značaja. Smijemo se Domenicu, koji opet pita konobaricu gdje je Via Francigena i čuđenju konobarice, koja nikad nije za to čula. Dogovorimo se sutrašnju etapu pješačiti zajedno. Svi osim Domenica, koji „mora“ uzeti vlak iz Rima u 13 sati pa će jako rano krenuti, ne čekajući doručak. Mi ostali odlučimo naći se u 7 sati ispred moga hotela.
[1] Gade! Prokletniče!
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privatni album
