Ovu crticu s putovanja započet ću s onom „svi putevi vode u …“, a umjesto vječnog grada napisati – München.
Istina kako su brojni Hrvati, a među njima i Duvnjaci, našli utočište u ovom bavarskom gradu, može se osvjedočiti na svakom koraku.
Brojni su krenuli očevim stopama, Hrvati su graditelji, bauštelci. Kao da čuvaju tradiciju bijelih kombinezona s narančastim slovima i logom firme u kojem je, sada, prvi dio tipično domaće prezime s onim usputnim- BAU. Vidni napredak, Hrvati su poslodavci, i to uspješni, cijenjeni, Bogu hvala.
Dosta ih je u uslužnim djelatnostima, vrsni ugostitelji, frizeri, trgovci. Odlično asimilirani, ne kriju svoje podrijetlo, na svakom koraku može se čuti „domaća rič“. Nekolicina ih radi u administraciji, upravama firmi, školama i dječjim vrtićima.
– Možemo i našim! – oglasi se jedna mlada trgovkinja, s rinčicom u nosu, tipično velegradske vanjštine. Na lijepom hrvatskom rado ponudi usluge u modernom trgovačkom centru.
Fascinantna je ta njemačka prijaznost, godi. Dobro ju je usvojiti, osmjehnuti se neznancu vrijedna je gesta, ohrabruje, ulijeva sigurnost, odraz je napredne civilizacije.
Vjerojatno su dojmovi različiti, ovise od prilika i osobnosti. Nedvojbeno je kako se ovdje cijeni rad, cijene se ljudske sposobnosti, pružaju se prilike. Upravo je to razlog zašto se ovdje dolazi.
Dakako, lako je se i pogubiti na brojnim kolosijecima ukoliko se izgubi čvrsti oslonac, ukoliko se poljulja stožina. Tu nastupa odgoj, obitelj, vjera. A naši je imaju.
Brojni hrvatski vjernici na svetim misama, u velebnim njemačkim crkvama, svjedoče vjeru otaca i ulijevaju nadu u bolje sutra. Autohtona kršćanska kultura, pomalo umorna, treba narod koji će je oplemeniti.
Iva Bagarić/Tomislavcity
