Ugašena su svijetla u crkvi, a izvan crkve je pripravljen krijes, odnosno vazmeni oganj. Ognjem se upali uskrsna svijeća. Vjernici pripaljuju svoje svijeće na uskrsloj svijeći i crkva dobiva svjetlost i toplinu od uskrsne svijeće.
Svjetlo, služba Riječi, krsna služba, euharistijska služba i na kraju blagoslov jela, iako se vremenski činilo dugo, nazočni vjernici su u prepunoj duvanjskoj spomen – bazilici u potpunoj predanosti i strpljivosti ovim vazmenim bdijenjem svjedočili iskustvo Kristova uskrsnuća.
U propovijedi koju je večeras izrekao fra Slaven Brekalo, između ostaloga, govorio je dvojici prijatelja koji su iz Jeruzalema išli u Emaus i koji su očekivali da će Isus trijumfirati u Jeruzalemu.
– Ova dvojica koji su u Jeruzalem išli za Isusom po komad svoje slave, da jednom zasjednu s Isusom, totalno su potonuli i oni zapravo sada, nakon što su im sve lađe potonule idu još dublje u smrt jer nisu razumjeli Isusa. Idu u Emaus i stradat će sto posto. I što Isus čini: stao je pored njih, korak po korak, sluša ono što oni pričaju.
Kad pored sebe imamo očajnoga čovjeka, pusti ga da ispriča svoju priču, u svakom slučaju u tom trenutku nije sposoban slušati, jer Isus im je tri godine govorio – ništa čuli nisu. Tri puta najavio je svoju muku, tri puta najavio svoje uskrsnuće – ništa nisu čuli. Isus pušta da pričaju, pušta da govore, da izbace sve živo iz sebe, sve to razočaranje koje su skupili. I što se događa: dolaze u selo – ostati u onom starome, a Isus ih vodi u novo, u ozdravljenje, ali ga ne čuju, ne ćute i ne poznaju Ga, jer bijaše uskraćeno njihovim očima. Bog nije dao da ga vide, ali postoje još četiri osjetila. Ako ga ne vidiš, možeš ga ćutiti i u čemu su ga prepoznali: u lomljenju kruha, u svetoj misi, Euhoristiji, u svetinji na svetinjama.
Sveta misa je izvor i uvod našega života.
Ovo sveto trodnevlje, vrhunac naše vjere, započinje sa svetom misom, Ehuristijom. Koliko god tebi ona zadnja misa izgledala kao ova, nije ista. Drugačija je, jer Bog uvijek nosi nešto novo, ali mi ostajemo u starome, ostajemo u tradiciji i zakucani u prošlosti misleći da nam je prošlost odredila život. Onda uskrsnuće nema smisla.
Svi mi vjerujemo u uskrsnuće mrtvih – kad umremo da ćemo uskrsnuti, ali uskrsnuti na novi život. Iznova kad si se razočarao i kad ti ništa nema smisla, Isus kaže: ne u selo, ne u tradiciju, ne u prošlost, ajde na svetu misu, tu ćeš me prepoznati, tu ćeš skupiti snagu i ići dalje. Sa svakim novim iskustvom, svakim novim korakom dolazi ti Bog, dolazi ti Krist, dolazi ti novo iskustvo Boga koje još nisi ćutio jer Bog sam kaže: „Evo, sve činim novo!“. I Uskrs je zapravo izaći iz tradicije i prošlosti i zakoračiti u ono novo.
Ovomu dodajmo da je prigodnu čestitku vjernicima u ime Franjevačkog samostana uputio duvanjski gvardijan fra Sretan Ćurčić kazavši da našu najveću svetkovinu “premalo osjećamo”. Naglasio je da se ne trebamo bojati onoga što može nauditi našemu tijelu, već duši te da u svakodnevnim molitvama trebamo biti svjesni da smo rođeni za vječni život.
Kao što je bilo i najavljeno, večeras su ispred bazilike framaši organizirali tombolu, a prihod od prodaje namijenjen je u humanitarne svrhe, odnosno za liječenje jednoga djeteta.
Tomislavcity
