Sinoć je u Širokom Brijegu, u samostanskoj crkvi Uznesenja BDM nastavljen program „Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca“. Nakon krunice je uslijedila sveta misa zadušnica koju je predvodio fra Zvonimir Pavičić, župni vikar u Međugorju i duhovni asistent Franjevačkog svjetovnog reda. Nakon mise su se dodijelile nagrade mladim kreativcima koji pisanom riječju brišu iz zaborava tragediju nedužnih franjevaca te ukazuju na važnost promišljanja o nemilom događaju. Prvu nagradu je osvojio Darko Tusun, učenik Katoličkog školskog centra u Travniku s pjesmom „Zločin bez kazne“. Druga nagrada je pripala Dariji Buljan, učenici Gimnazije Marka Marulića u Tomislavgradu s pjesmom „Priča jednog Briga“. Treću nagradu je odnio likovni rad Marije Perković, „Nakon tame, svjetlost“. Ona je učenica Gimnazije fra Dominika Mandića iz Širokog Brijega.
Danas, 7. veljače, u 16h počinje obilježavanje 77. obljetnice tragične pogibije franjevaca ispred samog mjesta svirepog zločina. Nakon procesije i molitve na grobnici s pronađenim posmrtnim ostatcima pobijenih franjevaca slijedi sveta misa koju će predvoditi provincijal fra Miljenko Šteko.
Nagrađenima čestitamo i želimo još puno uspješnih literarnih pothvata!
U nastavku pročitajte pjesmu „Priča jednog Briga“, autorice Darije Buljan:
Priča jednog Briga
Pogled ka Brigu priča priču.
Brig. I njegova uzvišena blizina nebu.
Mir njegovih samostanskih hodnika. Daske koje su osjećale korake Božjih sluga. Zidovi koji su
godinama slušali i upijali riječi molitve poniznih duša.
Brig koji je crkvenim zvonima narod pozivao na predanje, vjeru i slobodu u Bogu.
Brig, i te zime, disao je s narodom i za narod.
A bila je jedna od najhladnijih. Nekad su zveket oružja, miris baruta i krvi u zraku, hladniji od
bure koja je grčevito grlila kamen moleći za spas.
I strah je hladniji. I jači je od čovjeka. Prodre u njega, uvuče ga u podrume, okuje treptajima
duše.
Kroz takve, teške trenutke prožete smrću i patnjom, uz narod su bili, narod su vodili – oni.
Oni, koji su nadu ulijevali propovijedajući Božju riječ, naviještajući Spasenje. Svojom su
žrtvom pokazali koliko je život prolazan, krhak.
Držali su vjeru živom.
Oni, u smeđim mantijama, poput niti koja veže Boga i njegov narod.
Nevini i pravični.
Netko je odlučio gospodariti njihovim životima. Krvave im je presude potpisao škriputom
vrata i riječima a sada ti, druže.
Svi zajedno, pognutih glava, sklopljenih ruku i s molitvom koja im je tek dodirivala usne, a
tiho se prolamala cijelom Hercegovinom, čekali su riječi koje vode u sigurnu smrt.
Jedan po jedan, napuštali su braću. Poniznim koracima, baš onakvima kakvima su koračali
kroz život, s krunicom čvrsto stisnutom u ruci, predali su se sudbini.
A sudbina od njih nije tražila ime i prezime.
Nije ih pitala za godine, nije željela znati za njihova djela.
Ona ih je nevine optužila svojim fikcijama. Svoje je zločine pripisala njima.
Provela ih je zadnji put samostanskim hodnicima koje je posvetila njihovom krvlju.
Pokazala im je, još jednom, plavo nebo iznad Briga, dok su oni kroz bol upirali oči u njega,
iščekujući Spas.
Živote im je ugasila vatrom.
Zabranila spomen.
Dugo smo o njima pričali šapatom, skrivajući se od crvene ruke koja ih je odvela. Teško je i
danas pričati, još teže je svu bol urezati na papir.
Ipak Brig najbolje priča, svoju priču.
M.P.B./Tomislavcity
