Mulica (16. nastavak)

Godine zrelosti i dugi razgovori s majkom i ocem učinili su svoje, a najviše “časna-kuma” sa svojim mudrim savjetima koje je zahvalno kumče, smatralo drugom diplomom, vrjednijom od one sveučilišne.

Uz imena i prezimena rodbine koju je majka preporučila obići, doznala je i sve o obitelji “ćaće-tovara”, kako ga je i dalje odmilja zvala, ali tek kao šalu – poštapalicu.

“Ma, nekako mi taj nadimak prirasta srcu. Oli san ja kriva!”, šaljivo odgovarala na očeve i majčine molbe da se okani ludovanja.

“Ako san ja, zbog njega mulica, more i on bit tovar, e…”, tvrdoglavo je branila svoje pravo na nadimak – onako… iz dišpeta.

Zahvaljujući njemu nije samo zaradila “šesan nadimak mulice”, nego je u paketu dobila još polubrata i polusestru.

Ubrzo nakon dolaska izrazila je želju upoznati ih.

“Bidna dica, nisu kriva ća in je ćaća tovar, ka ni ja.”

Na babina upozorenja da je “ne toka tako divanit”, isukala bi mač iz korica: “Ma, je li ga! A, toka li momka ostavit trudnu curu, a? Toka li to, baba!?”

Kao pristojna osoba s “dvostrukom diplomom” dakako da je to znala, govoreći tako samo među najbliskijima, šale radi i ponavljala to više što bi joj više prigovarali.

“Tovar jašta je!”

Na koncu su svi odustali od uzaludnih opomena i avantura profesorice-mulice mogla je nesmetano početi.

Potencijalni “kečevi” nestrpljivo su čekali svoje mjesto u “Školskom dnevniku” baš kao i ona svoje đake.

Po običaju svi su već bili doznali da im u školu dolazi – “zamisli ti – Marijina mulica!”

Senzacija nad senzacijama!

Čak su i đaci bili uzbuđeni zbog te čudne, mlade profesorice, koja se, prema riječima starijih “ko manita sprtila iz grada u materin kraj, ko da se ima š čime ponositi, žalosna joj majka!”

Marija je već pripremila kćerku na “pogane jezike koji je sigurno neće mitit”.

Nije se obazirala.

Od kad je “bila na čistu s titulom mulice”, više ju ništa, u vezi s tim, nije diralo.

“Nije bitno šta se govori, nego ko govori”, odgovarala narodnom mudrošću na sva majčina upozorenja o zamkama kakve se ne susreću u gradu.

“Ne beri ti brigu za me!”, umirivala ju. “Ako si ti priživila, i ja ću!”

Mariji nije bilo pravo što se upustila u takav “dišpet”, a potajno bijaše silno ponosna na nju. “E, neka ji, zauzinat, jedna mulica uči u školi!”, naslađivala se u sebi dopuštajući si malo bezazlene pakosti.

“Zgodna mulic-aa!”, trljali dlanove golobradi klinci, koji su prije nego li ona njih, ocijenili nju.

‘To b ti reko, oni su joj glida!’, rekla bi baba kad bi to znala.

Petra se zdušno bacila na potragu za ” rodijacima” među učenicima.

Bijaše joj čudno što od tolikih razreda kojima je predavala, nije naletjela ni koga “ko jon je uži rod”, tužila se babi.

“Zato što većina dice ne iđu dalje u školu. Četri razreda u vr glave.”, tumačila joj.

“Sritna dica!”, uzdisala Petra.

Baba nije baš bila suglasna s tim.

“A, štaj ti škola, de… – najskoli za ženskadiju…?!”

“Pa, i ja sam ženskadija, baba!”

“A, dobro ti…”, argumentirala ona.

Već je bila “uvišćala ovu vrstu babine i materine šuplje argumentacije”, s kojom se nije uputno nadmudrivati.

I sve bi se na tome završilo da se druge godine njene “profešure”, nije dogodilo najčudnije čudo.

U razredu, kojem ju dopala dužnost razrednice, osvanu u “dnevniku” poznato joj ime i prezime.

Ostala je bez daha.

Jedva progutavši “knedlu” prozvala je to ime i prvi put u životu zurila u nepoznato lice rođenog (polu)brata.

Razredom prostruju silan žagor.

Srce joj tuklo toliko glasno da se bojala da će se to primijetiti.

Obično se znala nositi s bukom u razredu, sve do sada…

Spopala ju drhtavica kao kakvu zaljubljenu šiparicu.

A, on…

Stajao je pognute glave, očigledno duboko postiđen ovom nelagodnom slučajnošću i tim podrugljivim žamorom pred kojim se nije mogao ukloniti.

“Najradije bi bidan u zemlju propao”, činio joj se onako satrt stidom.

Grlo joj se stisnulo dok se žamor pojačavao.

Izgubivši prisebnost, naglo je ustala dreknuvši: “Tišina!” tonom od kog se i sama trgnula.

Sav ustreptali nemir i uzbuđena nelagoda, poput laserske zrake sabila se u tom poviku kao kad se fina kristalna čaša rasprsne od visokog sopranskog zvuka.

Nastade mrtva tišina.

Ostala je stajati još par časaka smrknuto šibajući ljutitim pogledom.

“Ako tko ima šta pametno za reć, neka digne ruku i zatraži rič. Dobro?!”

Glas je bio uzbuđen, ali prilično autoritativan za osobu njenih godina.

Od te žestine vratila joj se krv u lice kao i u lice posramljenog brata.

Žamor zamijeniše radoznali pogledi, izvirivanja i po koje smijuljenje.

Ostale učenike, koji su, abecednim redom, ustajali nije vidjela premda se trudila gledati ih.

Posve nehotično pogled bi skretao prema mjestu gdje je pognute glave sjedio njen rođeni (polu)brat.

Još isti dan pisala materi:

“… A, bidni mali, stoji prid menon i prid tin mulcima ka niki osuđenik.

Ame, majko, ća mi ga bilo žaj…”

Vremenom se razred navikao, čemu je uvelike pridonio onaj prvi dan u kojem je Petra “pokazala zube” odlučna da zadrži autoritet i dignitet učitelja.

Doduše, u ono vrijeme to ne bijaše nedostižan i težak cilj.

Naprotiv, vrlo brzo je postala omiljena među učenicima što je olakšalo jaram nelagode i njoj i (polu)bratu, koji je, malo po malo, nelagodu zamijenio ponosom, dok sve nije doprlo do ćaćinih mu ušiju.

(Nastavlja se)