Jedan po jedan odlaze naši bauštelci, naši vrijedni gastarbajteri, kako su ih Nijemci prozvali: zidari, gipseri, majstori svojih zanata, ljudi zlatnih ruku i silne volje da učine za svoje što bolje. Oni su podigli i odgojili djecu, oni su preporodili svoje zavičaje, kaldrme i putine asfaltirali, izgradili crkve, škole, domove zdravlja, uljepšali i obnovili sve što je bilo dotrajalo i zubom vremena nagriženo. Gotovo svaki je gradio kuću u svom selu, u Zagrebu ili negdje uz more. Tako je i moj ujčević Ivan sa svojom ženom Milom odgojio i na put izveo svoje četvero djece, dvije kćeri i dva sina: Anicu, Josipu, Antu i Stipu. Njegova Anica pronijela je slavu Borčana i Duvna diljem planeta, kad je postala miss Hrvatske i prva pratilja miss svijeta. Sagradio je i dvije kuće: jednu u Borčanu i drugu u Stanićim kraj Omiša. Naradio se u tuđini, napatio i kad je trebao uživati u mirnoj i sigurnoj starosti, zaskoči ga smrt i stade mu u grudima dobro i veliko srce. A kucalo je za njegovu ženu Milu, za kćeri i sinove, za unuke: Leticiju, Marka, Viktoriju, Ivana i Filipa.
I otpočinu ispod Liba i neba i zanoći među svojima. Vratio se ondje odakle je pun nade i pošao u život i svijet.
Bože naših otaca, Isuse, Božji Sine, Spasitelju, mir daj duši moga daidžića Ivana. Neka mu bude laka crna zemlja hrvatska, tmina i tišina čekajući dolazak Božjeg Sina.
Bože moj, kako je bilo teško živjeti gdje smo se rađali, a još teže umirati gdje smo živjeli.
Dragi moj ujčeviću Ivane, kako nisam mogao doći na ukop u Borčane, na Stepinčevu grobu sam plakao i molio za te, tvoj Ante.
