JESEN PEDESETA
Zašto poneka košulja ne bi
mogla biti na meni onakva kakvim se osjećam?
Ne mogu objasniti to ženi
koja vitla peglom u ruci.
Vani buljim izbjegavajući prepirku,
kroz prozor preko natrule drvene ograde.
Vrbe već žute.
Oblaci povremeno sunce propuste, tad poljubičaste šafrani.
Iza suhozida razgranata šipurina jarko se zacrveni.
Ljubuša zasjaji i još bliže priđe mi.
Sve se istom ljepotom ponavlja, vraća u intervalima.
Samo Šujice ko nekad više nema,
prazno otužnim koritom život ne teče.
Ja sam još ipak živ.
Kosa mi je jo gotovo potpuno smeđa.
Malo se prorijedila, istina, ali zato je sve duža.
Tek brada sve više sliči okolnim prošaranim krošnjama.
Živim svoju pedesetu jesen u bojama opadanja.
Ante Miškić Vabec/FB
