O ljubavi se oduvijek govori, o njoj se piše, pjeva, ekranizira se u filmovima i serijama, spretno oblikuje u kiparskim i slikarskim djelima, ukratko – tematika ljubavi bila je i bit će neiscrpna inspiracija svima.
No, jedan je prošao zemljom, koji o ljubavi nije samo govorio, već je ljubav utkao u svaku poru vlastita bivanja. Isus iz Nazareta prošao je zemljom čineći dobro i živeći ljubav, točnije – On sam bijaše Ljubav. I upravo je to neodoljivo privlačilo k Isusu – jednost u riječima i djelima, autentičnost riječi potvrđene vlastitim životom. Takva je ljubav bila kadra sjesti za stol s grešnicima i blagovati s njima, dopustiti preljubnici da suzama pere njegove noge, dodirivati bolesnike, stišati užas i metež u Maslinskom vrtu u trenutku uhićenja, prepustiti se razjarenim vođama i svjetini u trenutku suđenja i, u konačnici, otići još korak dalje do samog kraja – potpunog predanja u smrti na križu. Jedino takva, bezuvjetna ljubav, bijaše kadra u trenutcima najstrašnije agonije ne osuđivati, već moliti i opraštati: ″Oče, oprosti im, ne znaju što čine!″
Gledam Ljubav – prezrenu, odbačenu, raspetu na križu. Na spoju dviju greda, u kritičnoj točki ljubavi i mržnje, grčevito se Ljubav bori za nas. Ne prestaje cjelivati sve strme i tamne zemne dubine, ne prestaje donositi nebo zemlji i uzdizati zemlju k nebu. Učim od takve Ljubavi. U meni se budi duboka istina. Takva ljubav može preobraziti sve ljudske gubitke, osude, poniženja i natopiti žedne pustinje u ljudskim srcima. Samo takva ljubav može mijenjati tijek zbivanja i ljudske povijesti. Može pobijediti zlo, nepravdu, uvrede, tamu i agoniju Golgote i obasjati tmine ljudskoga života istinskim svjetlom Uskrsnuća.
Kaja Beljan/Tomislavcity
