15. Nedjelja – Božje milosrđe
Gospodin! Bog milosrdan i milostiv!, donosi knjiga Izlaska. Božje milosrđe je bitna značajka božanskoga djelovanja. To je konkretni vid Božje ljubavi iz koje izvire milosrđe kao prvi čin te ljubavi. Pobožni Židov je vjerovao da je njegov Bog izvor milosti i milosrđa. Često je molio u psalmu 69: Usliši me, Gospodine, jer je dobrostiva milost tvoja, po velikom milosrđu pogledaj ne me! Zanimljivo je primijetiti kod objavljivanja imena. Najprije se Jahve objavljuje: Ja sam koji jesam, reče Bog Mojsiju u knjizi Izlaska i nastavlja: Bit ću milostiv kome hoću da milostiv budem; smilovat ću se komu hoću da se smilujem. U trećem objavljivanju čitamo: Gospodin! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću. Božje milosrđe je prisutno i vidljivo u cijelom Starom zavjetu. To je tako važna oznaka za Boga da ju ni islamski prorok Muhamed nije mogao prešutjeti. Od 99 imena za Boga u 24 naziva je povezano s milosrđem. Zapravo, svaki početak i završetak kod pobožnoga muslimana su u riječima: U ime Boga, milostivoga i samilosnoga! Neizmjerna su djela Božjega milosrđa kroz povijest. Ipak, najveći dokaz Božjega milosrđa prema ljudima je otkupna žrtva Isusova na križu: Po primjeru Sina Čovječjega, koji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup mjesto svih!, donosi sv. Matej. Sad nam je lakše razumjeti zašto Isus Krist u Govoru na gori naglašava u petom blaženstvu: Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe!”, bilježi sv. Matej, i Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš!, piše sv. Luka. Milosrđe je drugo ime za Gospodina. Postaje nam i jasnija poruka današnjega evanđeoskoga izvještaja o milosrdnom Samarijancu.
Blago milosrdnima! Za stolom u Matejevoj kući reče Isus licemjernim farizejima: Idite i naučite što znači: ‘Više volim milosrđe nego žrtvu, zapisa sv. Matej. Blago onomu koji čini milosrđe. Samarijanac dolazi iz poganske pokrajine Samarije. U toj prispodobi navodi primjer židovskoga svećenika i levita. Oni žure u hram i neće imati vremena za ranjenika pokraj puta. Ako će na molitvu, ne smiju se onečistiti. Što je važnije: pomoći čovjeku u potrebi ili žuriti na molitvu u hramu? Isus nam tumači kako je važno pomoći živu čovjeku koji je u potrebi. To je naš bližnji. Samarijanac iz Isusove prispodobe, koju nam zapisa sv. Luka, je putnik i nailazi na ranjenoga čovjeka. Odmah je spreman pomoći. Ulaže napore u tu pomoć. Njegov napor je psihički: Sažali se nad ranjenikom. Ima srca za potrebnoga. Ulaže fizički napor: Opra mu rane uljem i vinom i zavi ih. Zatim ga stavi na svoje kljuse, odvede u gostionicu. Čak troši i novac da bi pomogao nepoznatom ranjeniku pokraj puta: Sutradan izvadi dva denara i dade ih gostioničaru: ‘Brini se za nj’, reče mu. Važno je znati i živjeti najveću zapovijed ljubavi prema Bogu i svome bližnjemu poput ovog Samarijanca u teoriji i praksi.
Friedrich Brecht njemački književnik piše dramu Kavkaski krug od krede. Izbila je revolucija. Guverner, žena i posluga bježe i u tom metežu zaboravljaju dijete na stepenicama. Naiđe u žurbi jedna služavka i htjede uzeti dijete. Druga ju opominje da to ne čini jer će poginuti i ona i dijete. Pogledala je dijete, a ono kao da joj je govorilo: Ako ne pomogneš sad, kasnije je gotovo. Uzela je dijete. Čuvala ga. Čekala je da padne mrak i pobjegla s njim. E, to je kršćanski. Riječ i djelo moraju ići skupa. Židovski učitelj Zakona pita Isusa: Učitelju, što moram činiti da baštinim život vječni? Isus ga upućuje na najveću zapovijed: Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao samoga sebe! I reče mu: To vrši pa ćeš živjeti! Zato sv. Ivan apostol piše u svojoj Prvoj poslanici: Djeca Božja i djeca đavolska poznaju se po ovome: tko god ne čini što je pravedno i tko ne ljubi svoga brata, nije od Boga. A sv. Augustin će dalje pisati: Samo Ljubav dijeli Božju djecu od đavolske djece. Svi se mogu označavati znakom križa. Mogu svi odgovarati ‘Amen’. Mogu svi biti kršteni, stupiti u Crkvu, graditi zidove bazilike. Razlika između Božje i đavolske djece leži jedino u ljubavi. Veliki znak, velika razlika… Iz ljubavi proizlaze sve vrijednosti. A konkretno očitovanje ljubavi je milosrđe na djelu.
Milosrdan kao Otac nebeski! Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš!, piše sv. Luka. Njemački filozof Friedrich Nietzsche znao je vikati: Spasite nas od Krista. Zamjera mu poniznost i milosrđe. Nietzsche želi samo ponos. Slično se ponašao i francuski filozof Jean Paul Sartre sa svojom izjavom: Moj pakao je moj bližnji.
Portret čovjeka imenom Ivan je drama koja govori o papi Ivanu XXIII. U Parizu je vijećanje kako spasiti brod djece. Ustaje papa Ivan XXIII. i reče: Vi nastavite, a ja odoh pomoći djeci. To je ono što znači pomoći potrebnima i biti milosrdni Samarijanac. Ne samo riječi, riječi nego izravno djelo bližnjemu u potrebi.
Tko je moj bližnji? Što je mjera ljubavi prema Bogu i čovjeku? Kome smijem pomoći, a kome ne smijem pomoći? Mjera ljubavi ne može biti ni kultura, ni vjera ni rasa. Mi ljudi, ponekad znamo praviti te razlike: jednima ćemo pomoći, a drugima ne. U Americi su pravili pokus tko će stati vozaču čije se vozilo pokvarilo. Kažu da bi djevojci pristupio svaki peti i pitao kako može pomoći. Starcu će pristupiti tek 3 od stotinu. A crncu nijedan od 200 prolaznika. Stavi se u kožu siromaha i onda odluči. Ne gledaj tko je, već pitaj što ga boli i kako mu možeš pomoći. Ne vidjeti potrebu je grijeh protiv evanđelja. Ljubav je kao Bog: ne pita tko je tko, već komu treba pomoć. Pomoći trebam svakom čovjeku kojega sretnem, a potreban je moje pomoći. Samarijanac je prekinuo svoj posao da bi pomogao ranjenome. Biskup Keppler će reći: „Ne možeš li ništa dati, daj molitvu s ljubavlju i mnogo si dao.” A mjera je te ljubavi izravan život u susretu. Idi i čini milosrđe!, reče Isus učitelju Zakona. A to vrijedi i za nas danas da bismo bili milosrdni Samarijanci u svom vremenu i na svom mjestu.
Fra Ante Pranjić Pilipović
