Brojni vjernici Župe sv. Mihovila Arkanđela na Veliki petak poći će u duvanjsku spomen baziliku. Obredi počinju u 16 sati Gospinim plačem koji je spjevao svećenik Zagrebačke nadbiskupije Đuro Cezner, a u Duvnu su ga svojedobno proširile časne sestre milosrdnice uz fojnički napjev.
Kako je navedeno u proslovu Muke G.N. Isusa Krista i Plača Majke Njegove, koju su objavila Naša ognjišta, „Milosrdnice su držale u Duvnu pučku školu i učile djecu pjevati plač. One su morale napustiti Duvno i do danas se u nj nisu povratile, ali zgrada njihove škole ostala je’ puk je i danas zove „Škola časnih sestara“. Ostao je i ovaj PLAČ koji se i danas pjeva u korizmene dane, a posebno na Veliki petak u crkvi“.
U međuvremenu, 90-tih godina prošloga stoljeća časne sestre milosrdnice vratile su se u Tomislavgrad.
Pjevanje Gospina plača s fojničkim napjevom održalo se i danas u duvanjskom kraju, a prvi put pjevan je 1935. godine. U našoj spomen bazilici, upravo na Veliki petak, Gospin plač od 1977. godine pjeva veliki Župni zbor sv. Nikole Tavelića. Ovdašnjem puku srcu je posebno prirastao jedan glas i to onaj koji „Gospu pjeva“, – glas naše sumještanke Zrinke Vučemil, članice Zbora koja više od četrdeset godina na Veliki petak „pjeva Gospu“.
Gospođa Zrinka je crkveno pjevanje zavoljela još u najranijoj dobi, a prvi javni nastup imala je 1958. godine na svoju prvu svetu pričest. U to vrijeme pjevanju ju je podučavala č.s. Miroljuba Marjanović – Klanjateljica Predragocjene Krvi Kristove koja se sa službe u Zagrebu vratila u ondašnje Duvno kako bi skrbila o bolesnim roditeljima. Pjevanju ju je podučavala negdje do 1970. godine.
– Još uvijek pamtim te stare crkvene pjesmice koje smo pjevali na svetoj pričesti.
Pun vjere stoj,
svom Kristu poj,
Krist Bog je tvoj
On stoji tu,
dan i noć svu,
oj, dođi mu!
Upravo sam ovih dana čula tu pjesmu u izvedbi stipanićkoga crkvenog zbora, kazuje nam Zrinka dok se prisjeća prvih stihova s prve svete pričesti i pjesme Pun vjere stoj.
– Poslije su u župu došli mladi svećenici, Hadrijan Sivrić i Dobroslav Begić koji nas je učio vjeronauku i pripremao za svetu pričest. U to vrijeme nije bilo vjeronaučne nastave u školi pa bi nakon nastave u šestome mjesecu svaki dan do prve svete pričesti išli na vjeronauk kod fratara. Fra Dobroslav nas je podučavao vjeronauku, a časna pjevanju. Sjećam se da nas je za svetu krizmu 1961. godine pripremao fra Bruno Ćesić, evo neki dan ga se prisjetila i gospođa Ljilja Vokić jer je bio i njezin vjeroučitelj.
U pjevanju smo napredovali. Časna je bila profesorica klavira, a pjevali smo po notama. Časna Miroljuba je negdje 1968. ili 1969. godine pozvala da nam dođe i č.s. Renata koja je bila na službi u Zagrebu. Ona nas je tada učila pjevati pjesme s prvoga albuma duhovnih pjesama koji su snimili zagrebački bogoslovi, a zvali su se Žeteoci. Kada je 1981. godine u Župu stigao fra Marinko Leko radovao se jer smo već umijeli pjevati po notama.
Za vrijeme liturgijskoga slavlja danas Zbor pjeva na koru. No, nije oduvijek bilo tako.
– Prvi put sam u crkvi pjevala Gospin plač 1961. godine kao desetogodišnja djevojčica zajedno s Dubravkom Zvonar (9) i Zorom Dilber (10). Časna se pribojavala da jedna sama neće moći izdržati pjevati, zato smo Gospu pjevale nas tri. U to vrijeme služila se tradicionalna misa na latinskome jeziku pri čemu su svećenik i ministranti bili okrenuti u istom smjeru kao narod – prema oltaru i tako je bilo sve do Drugoga vatikanskoga koncila. Puk je naučio odgovarati na latinskome, a prvo smo to naučile mi. Samo je propovijed bila na hrvatskome jeziku. U to vrijeme nas pjevača nije bilo puno. Dakle, bile smo samo nas tri koje smo pjevale Gospu. Kad sam prvi put pjevala Plač, (1961.) tada je bila osnovna gimnazija – prvi i drugi razred. Sjećam se da su tada gimnazijalci, kad su ih pitali kamo idu, rekli: „Idemo u crkvu slušati kako Karlo pjeva“. (Zrinkin otac Karlo Baković, op.a.)
Znači li to da ste od oca naslijedili dar za pjevanje?
– I otac Karlo i majka Branislava pohađali su Školu časnih sestara. I oni su tamo učili pjevati. Otac je u pjevanju Gospinoga plača sudjelovao od 1935. godine.
I vi ste svoju djecu usmjerili na taj put. Zasigurno su preko Vas zavoljeli zborsko i crkveno pjevanje.
– Djeca su stalno išla na pjevanje. Pjevali su i na dječjoj polnoćki koja se u to vrijeme održavala u 23 sata, dakle sat vremena prije same misePolnoćke. Časna Auksilija Ivanković, a potom č.s. Stjepanka Seraf i č.s. Mira Soldo bile su dosta posvećene djeci. U vrijeme odrastanja moje djece, pjevanje je bilo organizirano subotom, a poslije su djeca čistila crkvu, podsjeća gospođa Zrinka.
Jeste li u bivšemu komunističkom vremenu imali kakvih problema zbog svoga angažmana u Zboru?
– Dok sam išla u školu, u razredu su me zbog pjevanja zvali Časna, ali to nije bilo pogrdno. Nisam nikada imala problema, ali nisam nikada nikoga ni pitala za mišljenje o tomu. Išla sam i u crkvu i na pjevanje, nekada bi zbog toga izostala s nastave ili zakasnila u školu. Učiteljica Anđelka nikada me nije upitala gdje sam bila ili zašto kasnim. Tako je bilo i u gimnaziji, ali i sve do 1998. do kada sam radila u Plastici.
Gospin plač nije dio liturgije. Na Veliki petak prvo se obavljaju obredi Muke i Smrti Gospodina našega, potom sveta pričest i Ljubljenje križa. Danas se Gospin plač pjeva prije obreda, no nekada nije bilo tako, zar ne?
– U pravu ste. Sve do 1977. godine Plač je pjevan na kraju obreda. U to vrijeme ljudi bi nakon obreda uglavnom išli kući, a kod Gospina plača ostali bi tek oni župljani koji su bliži gradu. Nije bilo auta kao sada, a danas neki dolaze odmah u 16 sati kako bi upravo sudjelovali u Plaču. Naši fratri, Filip Sučić i Jozo Križić zaslužni su što je Gospin plač uveden prije obreda, jer nisu željeli da se ukine i padne u zaborav. Valja istaknuti da su njih dvojica zaslužna i za četverogalsno pjevanje Muke, ali i četveroglasno pjevanje Zbora u našoj župi jer su od 1977. bili voditelji Zbora. Zbor je, dakle, u svojim početcima, dok ga je vodila č.s. Miroljuba imao samo ženske vokale, a Muku su pjevali isključivo muškarci – polaznici Škole časnih sestara. Službenim utemeljenjem Zbora, 1977. godine uvedeno je mješovito četveroglasno pjevanje.
Korizmeno vrijeme, a na poseban način Veliki tjedan i sam dan Muke Gospodnje doživljavamo s dubokim emocijama. Unatoč tomu što u pjevanju Gospina plača sudjelujete više od 40 godina i svake godine, ipak vjerujem da to nije tako jednostavno.
– Prije mene Plač je pjevala Marica Jurič, a kad bi bila bolesna onda bi pozvala mene. Zadnjih 40 godina svake godine na Veliki petak, zajedno s ostalim članovima našega Župnog zbora i našim franjevcima, sudjelujem u tome. Sada Ilija Krišto pjeva Isusa, Ivan Sušilović je donedavno imao ulogu Ivana apostola, a sada je tu ulogu preuzeo voditelj zbora Pere Tokić… Nikada ne mogu započeti Plač, a da nemam tremu. Ne znam zašto je tako. Ali, na kraju sam sretna kad uspijemo otpjevati onako kako treba i to nam je poticaj za dalje. Prošle smo godine na poziv fra Branimira Muse pjevali u Tihaljini. Još u vrijeme dok je bio na službi u našoj župi, fra Branimiru je Plač ostao u lijepome sjećanju pa je želio da pjevamo i u njegovoj „novoj“ župi. Puk je bio oduševljen.
– Kako često imate probe i je li se teško organizirati uz obiteljske obveze?
– Dok su djeca bila mala podršku mi je davao suprug Stojan. I danas nas podjeća da ne zaboravimo na termine pjevanja. Probe su jednom tjedno, a uoči velikih blagdana češće. Kažem da sam imala sreću sresti ljude koji su me naučili pjevati i pjesmom slaviti Gospodina. To me i danas drži i vodi.
Zora Stanić/Tomislavcity
Više fotografija u galeriji.
Fotogalerija/Obiteljski album i Tomislavcity
