Foto: Privatni album

Nakon teškoga, siromašnog i burnog djetinjstva te završene osnovne škole u Duvnu, otišao sam, tragom mnogih dječaka iz našega sela, u Bol na Braču, gdje sam pohađao prvi i pola drugog razreda sjemenišne klasične gimnazije. Ondje sam naučio puno toga: disciplinu, zajedništvo, vjeru u Boga…, osnove latinskoga i francuskog jezika … Ipak sam napustio sjemenište, jer sam uvidio da to nije za mene niti sam ja za to, i vratio se u svoje Kovače. Tu sam proveo nekoliko mjeseci mukotrpna rada i kojekakvih maltretiranja pa sam se, naravno, silno obradovao pozivu moga brata Ivana da dođem u Rijeku, gdje je on studirao. Nekako smo preživljavali od rada preko Studentskog servisa i tražili svoj put u budućnost. U razgovoru s dobrim ljudima otkrili smo mogućnost moga daljnjeg školovanja. Uspio sam položiti prijamni ispit za upis u Ugostiteljsku školu u Opatiji – najelitniju školu te struke u ondašnjoj državi.

Tko sretniji od mene!

Opatija je bila i ostala bajna. Ljeti sam radio kao učenik u hotelu Slavija, a na jesen bih pohađao nastavu, teorijsku i praktičnu. Susretao sam divne ljude i na jednome i na drugome mjestu. Uživao u radu i školi. A još sam više uživao u slobodnom vremenu igrajući nogomet na plaži ili plivajući u moru. A tek mlade turistkinje!

No zimi, kad je hotel bio zatvoren, morao sam plaćati stanarinu i hranu, što je bilo gotovo nemoguće. Nisam imao novaca za sve to pa su me vlasnici stanova izbacivali, jer nisam platio stanarinu, a jeo sam uglavnom svaki treći dan.

Tako sam postao osamljen i usamljen. Brat Vinko, koji je studirao u Rijeci, ponekad me posjetio, kad je našao dovoljno novaca za autobusnu kartu, a ja njega također.

I onda se jednoga lijepog i sretnog dana dogodi preokret – kao da je Bog vidio da sam ja dovoljno patio i dobro naučio životnu lekciju.

Toga sam dana po rasporedu morao raditi u restoranu i to me jako veselilo. Napokon nešto novo!

Restoran je pun. Pun gostiju i pun buke i aktivnosti. Šef sale stalno me upućivao što i gdje raditi. Tako me uputi da poslužim dvije djevojke u kutu restorana.

One sjede i gledaju me kako trčim noseći hrpu tanjura. Otvaram vrata nogom i laktom dok mi znoj curi niz lice.

Jedna od njih vrlo je lijepa i ona je toga svjesna. Duga smeđa kosa pada joj na ramena, a grudi pokušavaju iskočiti iz grudnjaka.

A druga? Kratka kosa i plave oči kao azurno nebo. Njezin me pogled ošinu kao munja. Tanjuri su mi skoro ispali iz ruku.

Zaljubih se odmah u te plave oči. Izgubih se u tome azurnom plavetnilu. Njezin je osmijeh kao izlazak sunca.

Ona što zna da je lijepa govori engleski ali druga, s azurnim očima, govori njemački, francuski i luksemburški, ali ne zna engleski.

Ja sam učio francuski u školi, ali to nije dovoljno za razgovor. Zamolim onu ljepoticu, koja se zvala Gisela, da prevede moju molbu svojoj prijateljici s azurnim očima da sutra pođe sa mnom u kino.

I prevede Gisela moju molbu. Plavuša s azurnim očima prihvati moj poziv, ispunjavajući me srećom ali i strahom.

Srećom jer ću biti s njom, a strahom jer sam se bojao da će to biti posljednji put.

Reče mi da se zove Marianne.

Sutradan odosmo iz Opatije u Rijeku i odlučimo gledati francuski film “La tulipe noire” s Alainom Delonom.

Meni se film jako svidio a Marianni također. Autobusom smo se vratili u Opatiju i predložim joj da svratimo u kavanu koju ja tako često posjećujem. Ona prihvati i nađosmo se u jednom separeu u toj kavani.

Sjedili smo nasuprot jedno drugomu i nismo mogli puno razgovarati. No očima smo mogli sve reći.

U jednom trenutku Marianne se diže i dođe na moju stranu stola.

Ostalo je povijest. …

Foto: Privatni album

A ta povijest je kao u filmu. Marianne je otišla u London i naučila Engleski, tako da smo mogli razgovarati. Došla je ponovno u Opatiju 1969. i išli smo zajedno u moje Kovače. Bilo je to zimi, a Marianne nije znala kakva hladnoća vlada u Kovačima pa se prehladila i morali smo je voziti u bolnicu.

Dugo je imala problema s tim.

Vratili smo se u Opatiju i planirali budućnost. Odlučili smo ostati zajedno po bilo koju cijenu.

Ostati zajedno u Jugoslaviji nije bila najbolja opcija pa sam predložio Marianni da se ona vrati u Luksemburg i nađe mi posao. Nije bila baš oduševljena tom idejom, ali ju je ipak prihvatila.

Otišla Marianne, a ja ostao u Opatiji. Pokušavala mi naći posao, ali to je bilo gotovo nemoguće jer Luksemburg nije imao diplomatske odnose s Jugoslavijom.

Da bih dobio posao, morao sam imati dozvolu za boravak. A da bih tu dozvolu dobio, morao sam biti u Luksemburgu. A da bih dobio vizu, morao sam imati dozvolu za boravak i ugovor o radu. Nemoguća situacija!

Rješenja ni na vidiku.

Marianne mi je ipak našla posao u nekom hotelu u njezinu rodnom mjestu i vlasnik mi je potpisao ugovor o radu na jednu godinu. S tim sam ugovorom tražio vizu i nakon nekoliko mjeseci strpljiva čekanja dobio tražene papire. Krenuo sam ujutro iz Zagreba u Beograd u belgijsku ambasadu, koja je zastupala i Luksemburg, po vizu. Dobio vizu negdje pred večer i prespavao u nekom hotelu. Bilo nas je 4 u sobi.

Krenuo sam sutradan prema Luksemburgu i našao se negdje predvečer u Zagrebu, odakle sam krenuo dan prije.

Nisam imao novaca, ali imao sam paket napolitanki kao hranu. Čitavo bogatstvo!

Nakon 36 sati putovanja vlakom sretno sam stigao u Luksemburg, i to sa svom svojom težinom od 64 kg i visinom od 181 cm.

Mariannin je otac bio slastičar i pripremio je puno kolača za moj dolazak. Ali ne dovoljno. On nije imao pojma koliko sam ja bio izgladnio.

Došao sam u Luksemburg 30. travnja 1969. i već sutradan počeo raditi u hotelu. Radio ja  to i pošteno odradio ugovorenu godinu dana. Znao sam kad moram ujutro početi s poslom, ali nisam znao dokad moram raditi. A to je često bilo i do 1 sat poslije ponoći. Gazda je znao moju situaciju pa mi je plaćao onoliko koliko je htio. A to je ipak bilo znatno više nego što sam ikada dobio.

Nisam često bio kod kuće s Mariannom pa sam odlučio naći drugi posao. Sreo sam jednog Amerikanca, podrijetlom Hrvata, koji je radio kao direktor u američkoj tvornici, Goodyear i zamolio ga da mi nađe posao u toj tvornici.

On se začudio, ali je to ipak učinio. Zaposlio sam se u toj tvornici 1970.

Radio sam u smjenama osamnaest godina. I bilo je teško. Plaća na početku nije bila baš velika, ali Marianne i djeca koju smo dobili činili su me sretnim.

Onda je Goodyear shvatio kakav potencijal ja imam (smile) pa su me promovirali u management.

Nisam više morao raditi u smjenama a plaća je bila više nego dovoljna. Marianne je čuvala našu djecu i brinula se o svemu. Bila je i ostala moj životni optimizam. Bez nje bih možda bio nitko i ništa.

Stvorili smo zajedno divnu obitelj. I ostali sretni.

Foto: Privatni album

Nakon 37 godina rada u Goodyearu otišao sam u prijevremenu mirovinu, zbog zdravstvenih razloga.

I onda sam ostvario jedan od svojih velikih snova: Propješačio sam duge hodočasničke staze – najprije Put sv. Jakova od Luksemburga do svjetski poznatoga španjolskog svetišta Santiago de Compostela; potom u Rim (za oslobođenje nepravedno optuženih hrvatskih generala u Hagu); pa u Međugorje (za svoju dušu), sve te tisuće kilometara pješice, i našao Boga i sebe.

Na koncu sam hodočastio Gospi u mnogim njezinim hrvatskim svetištima od Aljmaša i Osijeka preko Voćina, Marije Bistrice i Trsata do Dubrovnika moleći je za pomoć i posredovanje u ozdravljenju moga brata Ivana od raka. U njegovo i moje ime hvala joj na uspješnu zagovoru!!

Sad uživam (već 19 godina) u mirovini. Moja je Marianne, sa svojim azurnim očima, uz mene i još uvijek me ispunjava svojim optimizmom.

Za život iz snova zahvalan –

Slavko Jurčević, Cruchten, 2024.