Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad djecom obilježavamo 19. studenog, a Međunarodni dan djeteta 20. studenog.
Nasilje je nešto što se događa svugdje i u svako vrijeme, ono je postalo globalna pojava. Svjetske studije o nasilju nad djecom upozoravaju da čak 40 milijuna djece u svijetu pati zbog zlostavljanja i zanemarivanja. Važno je znati kako zlostavljanje i zanemarivanje djece nije problem samo obitelji ili pojedinca, već je problem šire lokalne zajednice i društva u cjelini.
Zlostavljanje djece je “svaki oblik tjelesnoga i/ili emocionalnoga zlostavljanja, seksualnoga zlostavljanja, zanemarivanja ili nemarnoga tretmana ili iskorištavanje u komercijalne ili druge vidove eksploatacije, što rezultira stvarnom ili mogućom štetom po zdravlje, preživljavanje, razvoj ili dostojanstvo djeteta, u kontekstu odnosa odgovornosti, povjerenja ili moći”.
U Hrvatskoj se svake godine policiji prijavljuje na tisuće takvih slučajeva, dok podaci za BiH nisu poznati jer BiH nema jedinstven registar za djecu žrtve nasilja.
Nažalost, mnogi oblici zlostavljanja ostaju neprepoznati, jer se djeca ne usude zatražiti pomoć ili zato što odrasli ignoriraju opasnosti kojima su djeca izložena.
Ovo su neki od šokantnih podataka u svezi nasilja:
- Otprilike petero djece na svijetu dnevno izgubi život uslijed nasilja
- Svake godine gotovo 1 milijarda djece u dobi od 2-17 godina dožive fizičko, seksualno, psihičko ili više vrsta nasilja
- Četvrtina odraslih ljudi je doživjela fizičko nasilje kao djeca
- Svake godine dogodi se oko 41 000 ubojstava djece koja imaju manje od 15 godina
- 1 od 3 djevojčice i 1 od 5 dječaka budu žrtve seksualnoga zlostavljanja prije 18-te godine
- Manje od polovice slučajeva seksualnoga zlostavljanja djece bude prijavljeno policiji
Posljedice
Istraživanja pokazuju da je fizičko zlostavljanje i zanemarivanje povezano s brojnim problemima kod djece, poput interpersonalnih, kognitivnih, emocionalnih i bihevioralnih, kao i s brojnim psihičkim bolestima koje se javljaju tijekom procesa odrastanja, kao i u odrasloj dobi. Izloženost fizičkom zlostavljanju može pogodovati deficitu u intelektualnom funkcioniranju, limitiranosti govornog razvoja, smanjenju motivacije i lošem školskom uspjehu, napuštanju daljnjeg školovanja, depresiji, anksioznosti, samodestrukciji, pomanjkanju empatije za druge i razvoju PTSD-a.
Zašto se zlostavljanje djece događa
Postoje mnogi razlozi i čimbenici koji dovode do pojave da odrasle osobe vrše neki oblik nasilja i zlostavljanja djece. Uobičajeno je da roditelji žele najbolje za svoju djecu i ne žele ih povrijediti. No, neki postaju zlostavljači svoje djece zbog frustracije, stresa, zbog nedostatka znanja o tome što djeca mogu raditi i razumjeti u različitoj dobi, a nekim roditeljima nedostaju vještine i strategije za disciplinu i odgovarajući način i reakcije na „teška ponašanja“ djece tokom odrastanja.
Fizičko kažnjavanje djece – da ili ne?
„Batina je iz raja izišla!“ često možemo čuti od roditelja koji smatraju fizičko kažnjavanje opravdanom odgojnom metodom. Drugi pak kažu – „Da je dobra ne bi iz raja izišla, tamo bi ostala!“ Postoje često vjerovanja da djecu treba tući, jer kako će inače naučiti što je dobro a što zlo! Često možemo čuti ovakve ili slične rečenice – „I nas su tukli u djetinjstvu pa nam ništa ne fali, ispali smo pošteni ljudi!“ „Danas se djeci sve pušta, nekulturna su i bezobrazna!“
Suprotno gore navedenome, stručnjaci kažu da su granice u odgoju nužne za zdrav razvoj djeteta te razvoj samoregulacije. No, je li fizičko kažnjavanje najbolji, i kako se nekada predstavlja, jedini način za postizanje tog cilja? Struka ima jasan stav, a to je da fizičko kažnjavanje ni u kojem slučaju nije dobro, što nipošto ne znači da ste loš roditelj ako ste nekada, u rijetkim trenucima, „pukli“ i napravili iznimku.
Zašto fizičko kažnjavanje nije dobro? Prvo, osim što djetetu možemo nanijeti tjelesnu ozljedu, dijete osjeća sram, poniženost i povrijeđenost jer njegov integritet narušava osoba koju neizmjerno voli. Trebamo se zapitati koju poruku šaljemo djetetu kada ga fizički kažnjavamo? Jesmo li svjesni da na taj način najčešće samo pokušavamo sniziti svoju frustraciju, jer u tom trenu ne znamo bolji način za to? Ono što trebamo osuditi jest ponašanje, a ne dijete! Dijete u svakom slučaju treba znati da nije odbačeno, a roditelj jasno naglasiti koje ponašanje ne odobrava, iznijeti jasna pravila te biti dosljedan.
Drugo, suprotno mišljenju da je batina jako učinkovita odgojna metoda, zapravo je vrlo jasno dokazano da je učinak fizičkoga kažnjavanja samo kratkotrajan i da zapravo ne dovodi do onoga što je u odgoju najčešće njegova svrha, a to je promjena ponašanja.
Ta promjena ponašanja je zapravo puno kompleksnija, i ono što bi mi roditelji trebali znati jest činjenica da, što god učinili, ne možemo upravljati ponašanjem svoga djeteta. Naša je dužnost osigurati mu optimalne uvjete za rast i razvoj, a jedan od najbitnijih svakako je kvaliteta obiteljskih odnosa. Dijete svoja prva iskustva o svijetu dobiva u obitelji koja mu pruža zaštitu, sigurnost i toplinu. Odnosi u obitelji te odnosi prema djetetu u obitelji baza su svih budućih odnosa koje dijete stvara tijekom života.
Međunarodni dan djeteta, odnosno dan pozivanja na zaštitu dječjih prava, prava je prilika da se prisjetimo 10 dječjih pravila na koje nas djeca upozoravaju:
- Moje ruke su male: ne očekujte savršenstvo dok spremam krevet, crtam ili bacam loptu.
- Moje su noge kratke: usporite kako bih vas mogao stići.
- Moje oči nisu vidjele svijet kao što su vaše: pomozite mi da otkrijem svijet. Nemojte me sputavati.
- Kućni posao neće pobjeći. Ja neću još dugo biti malen – nađite vremena za igru sa mnom.
- Ja sam vaš poseban dar, tako sa mnom i postupajte.
- Trebam vašu podršku dok rastem. Nemojte mi prigovarati i kažnjavati me. Zapamtite – možete prigovarati mojim postupcima, a da ne prigovarate meni.
- Pružite mi slobodu samostalnoga odlučivanja. Dopustite mi da pogriješim kako bih mogao naučiti iz vlastitih grešaka. Tako ću jednoga dana biti sposoban donositi pravilne odluke.
- Nemojte se bojati otići bez mene na vikend. Potreban vam je odmor od mene, a i meni od vas. To je također odličan način da mi pokažete kako ste međusobno važni jedno drugom.
- Znam da je to teško, ali nemojte me uspoređivati s mojom braćom i sestrama ili s drugom djecom.
- Nemojte raditi stvari umjesto mene. Tada osjećam da način na koji ja to radim nije dovoljno dobar i da vas razočarava.
Silvija Jurčević, mag. psihologije/Tomislavcity
Foto: Ilustracija
