Vučić bijaše u Hrvatskoj i kao patološki lažov od prigode do prigode prilagođavao se okruženju u kojemu se nalazio igrajući ulogu koja ga nadilazi.
Za Tomislav city piše Marko Tokić
Značajne govorene stanke, podmuklo i promišljeno govori (unaprijed po pripremljenom scenariju bizantinskog lukavca) skoro na rubu ganuća; recimo (gle, slučaja) o svom intimusu (Bori Mikeliću), stavlja znak jednakosti između „slučaja Lora“ i sveukupnih zlodjela srpske agresije, ničim izazvan u istoj mu se rečenici (je li moguće, kao da ga je Frljić pripremao) nađu Jasenovac i Stepinac a da ne idemo do Milorada i svega onoga što se u, i oko, Milorada u Hrvatskoj događa (i događalo). Bijahu to ružni i tužni dani u Hrvatskoj.
Hrvatska nije uspjela pred međunarodnom zajednicom postići ono što je nužno morala: upoznati ih sa srpskom nacionalnom patologijom. Da je uspjela u tome i relevantnim međunarodnim čimbenicima bi bilo jasno da je Hrvatskoj (i Hrvatima) sa Srbijom moguće razgovarati, ali s velikosrpstvom ne. Svima onima koji su tražili od Kolinde Grabar Kitarović da razgovara s Aleksandrom Vučićem moralo je biti jasno da tu dijaloga nema. Kao u modernističkim antidramama (dramama apsurda) protagonisti naoko razgovaraju a zapravo su u neprestanom monologu kojega onaj drugi ne želi i ne može (ili ne može) čuti.
Budući da je Kolinda bila domaćica ona je u najboljoj maniri Mate Granića (Očenašek, Očenašek iže jesi, da si barem na nebisi) pokušavala ništa ne reći da ne bi slučajno uzrujala neželjenog gosta a kao uvrijeđena frajla posve nepotrebno je prkosila svome hrvatskome narodu. Na ruci je glagoljicom ispisala hrabrost (prema kome)? Tu hrabrost ne čusmo u pozdravnim govorima, ne bješe tu istina koje je trebalo reći. Ne bješe tu javno izrečene osude srpske mitomanije u Newyorki, pa ni, što je još značajnije, ne ču se hrvatska istina o agresiji Srbije i ulozi njegove ekscelencije Vučića u njoj. Već sam prethodno rekao ne zabrinjava mene kod Predsjednice dolazak Vučića, nego opstanak Mate Granića. Vučić je bio i otišao, ali ostao je Mate. Ostale su i sve hrvatske tajne i javne državne službe koje nisu u stanju operativno spriječiti meku velikosrpsku agresiju na Republiku Hrvatsku koja traje. I traje…
Ona (meka velikosrpska agresija ili kako joj tepaju hibridni rat) u kombinacija s djelotvornom ljubavi jugoslavenskih nacionalista za propalu državu i njezino društveno (ne)uređenje u dodatnom spoju na bjelosvjetsku sisu globalne mitotvorne naukologije (od lažnih ljudskih prava, do legalizacije svih vrsta seksualne nastranosti, pa do udara na sveukupnu tradiciju ljudskoga roda i njegovu kulturu s tendencijom uspostave novogovora koji se opravdava ideologijom nove spolnosti), te kojekakvih meštara i mešetara obavještajnih i paraobavještajnih nositelja stranih interesa pa sve do vjerovjesnika i vjernika ideologije novca stvara društveni kaos u kojemu ne postoji ništa temeljno čvrsto i pouzdano osim činjenice da su oni koji ljube Hrvatsku u Hrvatskoj nepoželjni. Kao nekada u komunizmu ispušni ventil za hrvatsko nezadovoljstvo trasiran je mogućnošću odlaska iz zemlje. Zanimljivo je da iz Hrvatske ne odlaze oni koji je ne vole, koji su u njoj kao ugroženi, i kojima kao prijete (ne zna se tko, valjda Keleminčevi dimnjačari), nego odlazi hrvatska mladost dok zemlja (ne)planirano ostaje pusta za novu veliku rasprodaju. Davno je pohlepa pojela srce, sada već pomalo udara i na jetru. Ima li snage hrvatski narod oduprijeti se vjetru koji prijeti.
Vučić bijaše u Hrvatskoj i kao patološki lažov od prigode do prigode prilagođavao se okruženju u kojemu se nalazio igrajući ulogu koja ga nadilazi: mirotvorca (jer on je vuk u janjećoj koži), spasitelja svekolikog srpstva (a mogao bi ih ponovno gurnuti u avanturu kao ono nekada dok je govorio što je mislio i bio ono što jest: ratni huškač). Lažov, mitoman i egomanijak, uguz moćnijima i satrap podložnima. Jao Srbima i Srbiji!!!
No, nama je Hrvatima brinuti našu brigu. Predsjednica koja je na trenutak probudila nadu da smo dobili državnika, pomalo gubi kompas. Potpora odgojno-obrazovnoj deformaciji (da ne kažem reformi), još uvijek nije odgovorila Dijani Vican na njeno javno otvoreno pismo. I ne će! Suglasje s premijerom oko imenovanja u vanjskim poslovima podobnika, očuvanje neučinkovite sigurnosne službe (i civilne i vojne), nepostojanje učinkovite strategije nacionalne sigurnosti, otuđenje od braniteljske populacije i šlag na kraju, potpuni debakl s Vučićem. Nije ono s Erdoganom bilo previše mudro, a ovo s Vučićem je, u najmanju ruku, simpatično (baš kao da ju savjetuje Mate Granić).
Činjenica jest da je Vučić izabrani predsjednik Srbije. Činjenica jest da je moguće da Amerika traži da se sa Srbijom razgovara. I činjenica je da s Amerikom Hrvatska treba (i mora) imati odgovarajuće strateško partnerstvo. Ako se i moralo razgovarati s Vučićem moglo se to učiniti kudikamo vještije. Ako se posjet dugo pripremao zašto je komunikacijski (i s javnošću i s Vučićem) za njega Predsjednica bila nedovoljno pripremljena. Sve su to pitanja i za Predsjednicu, ali i na osobit način za ljude oko nje.
Ovako je tek sunce obasjalo našeg Vjerodostojnoga koji je jedva dočekao Kolindin debakl da bez straha sanja nekog drugog predsjedničkog kandidata (ili kandidatkinju). Najbolja bi bila Martina Dalić (ona mu je ionako od najvećeg povjerenja). Nakon što se hrabro dosjetio da bi Srbija mogla platiti i ratnu odštetu zadovoljno trlja ruke tom domoljubnom uspješnicom a uši mu još gore od Junckerova priznanja pred očima hrvatske javnosti kako se njih dvojica am se spaze am se zaljube (uvijek iznova; ljubav, ah, ljubav što je…). Čak se i Juncker (ne zna se zašto) odjednom drukčije izjasnio o arbitraži (dok se ne dokopa dežele ili nekog iz dežele; ah, da; takav je Juncker). I tako dok u Hrvatskoj nekima cvjeta a nekim se naglo strmoglavljuju dionice u BiH je još uvijek sve onako kako i treba biti. No, prije nego prozborim riječ dvije o susretu hrvatskog lidera u BiH i Visokog predstavnika ne mogu a da se ne izjasnim. Čak i sada, i nakon svega, i unatoč svemu Kolinda je, unatoč svim svojim savjetnicima i smušenjacima koji je okružuju, domoljub i državotvorac kad se usporedi s predsjednikom vlade i velikim dijelom onih čija se prsa plave od udaranja u junačka i hrvatska prsa, dakako.
No, bit će toga još u Hrvatskoj o čemu ćemo pripovijedati u vremenima koja dolaze, iako nažalost umjesto obećanog boljitka svih hrvatskih ljudi i jačanju države ta priča sve više odgovara onom crnogorskom naslovu: Đekna još nije umrla (i ne zna se kad će). A sad da se vratimo razgovoru BiH dvojca koji udara ritam nama koji smo Hrvati (oklevetani narod, obespravljen, dekonstituiran, marginalziran, politički desubjektiviziran, pravosudno proganjan, ekonomski eksploatiran, demokratski osakaćen). I tako divane oni pa će ti Inzko Draganu kako on očekuje da se stranke dogovore oko izbornog zakona i oko izbora u Mostaru. I kako on ne će ništa poduzimati, i kako mu ne pada napamet ponovno dijeliti sedamnaest sa pet (ili tako nekako), i kako bi Mostar mogao biti kao drugi gradovi i općine kad nije jer je takav kakav jest voljom Međunarodne zajednice i Visokog predstavnika (koji se tada, doduše, nije zvao Inzko)… I tako dalje, i tomu bliže… I Dragan će njemu. (Ne) zna se što.
Istodobno je Nobilo opet na starom poslu. Okuplja sve one koji će, ili koji bi mogli, tužiti državu Hrvatsku. Još ga noću proganjaju, unatoč slavi i bogatstvu, Andrijine riječi.
I na koncu, vele da će se Dodik kandidirati za člana Predsjedništva BiH. Budući da je sigurno da ga u Republici Srpskoj u tome nitko ne želi pobijediti, ako je to istinita vijest, znači da će i pobijediti. Pobjedi li Dodik a Predsjedništvo još uvijek bude postojalo, jasno je da će uslijediti novi krug nečega ničeg dok ne bude nekako. Pravo je pitanje: Kako.
