Ujedinjeni Bošnjaci konačno su se izjasnili: od Federacije namjeravaju napraviti bošnjački entitet. Međunarodna zajednica izigrava nemoć. Srbi čekaju rasplet. Erdogan i Rusi se dogovaraju. Hrvati čekaju. Giljotina je pripravna.
Za Tomislavcity piše Marko Tokić
Hercegovina i Bosna svjedoče stoljećima nedaćama njihova puka. Taj prostor nedovoljne sile ne bijaše se u stanju obraniti od silnica svjetskih imperija koje su na izravan ili neizravan način ulazile u njih i kreirali sudbinu naroda i prostora. Izložen Istoku i Zapadu kreiran njihovim oružjem i idejama.
Osjećaj pripadnosti formiran kroz istu vjeru, jezik (i kulturu), međusobnu povezanost i prožimanje postojao je i prije formiranja suvremenih nacija u devetnaestom stoljeću. Taj romantičarsko-građanski proces buđenja nacionalne svijesti u ovim je zemljama potvrđivao raniji osjećaj etničke, jezične i vjerske povezanosti s onima istočnije i zapadnije od ovih zemalja. U integracijskim procesima oblikovanja suvremenih nacija (Hrvata i Srba) sudjelovali su, u značajnoj mjeri, i ljudi iz ovih prostora i davali svoj prinos oživotvorenju i oblikovanju nacionalnih i državotvornih ideja. Kasniji, neki kažu zakašnjeli, Kalayev pokušaj formiranja bosanske nacija nije mogao potisnuti već ranije etničke, jezične, vjerske osjećaje i nacionalno formirana opredjeljenja.
Pripadnici muslimanske vjere su, u trenucima neuspjelog Kalayevog pokusa, uglavnom ga podržavali i sanjali formiranje vlastite nacije (po kojoj od Neuma do Brodskijeh vrata nije bilo Srba i Hrvata). Ulaskom u turbulentna vremena Prvog svjetskog rata i preustroj europskog političkog prostora oni se u novoformiranoj državi u nacionalnom smislu priklanjaju nekoj od formiranih nacija s obzirom na vlastitu procjenu podrijetla i društvenog probitka odgovarajućeg izbora. Ta nacionalna (ne)definiranost ove vjerske skupine u Hercegovini i Bosni (pa i šire) potrajat će sve do partijske odluke (1967.) o formiranju muslimanske nacije s velikim M (Muslimani). Ovaj naknadni umetak u komunističko rješavanje nacionalnog pitanja u SFRJ (28. IX. 1993. na Drugom Muslimanskom saboru) će dobiti svoj nastavak kada će se njegovi izaslanici u ime naroda samoproglasiti bošnjačkom nacijom.
Formiranje treće nacije u Hercegovini i Bosni time bijaše dovršeno.
Svako razumijevanje Bosne i Hercegovine koje ne polazi od činjenice postojanja tri formirane i samosvojne nacije koje na istovjetan način trebaju ostvarivati svoja državotvorna prava ne mogu voditi ravnoteži političkih odnosa i prije ili kasnije će dovesti do njezine podjele ili su put u nestanak nekog od njezinih naroda. Sudbina nestanka sada je posve izvjesno namijenjena je Hrvatima. Kao remetilačkom čimbeniku, već dvadesetak godina, postupno su im oduzimana državotvorna prava, a presudom u Haagu potvrđen je stav sila (koje odlučuju o sudbini ove zemlje) da nisu imali pravo na samoobranu i opstanak.
Žalosni Zapad (uvijek i u svemu u pravu) nastavlja svoj posao na uništenju jednog malog naroda: Hrvata (iz BiH). Sve što su do sada poduzimali u navodnoj provedbi mirovnog sporazuma vodilo je dokinuću državotvornih (konstitutivnih) prava ovoga naroda, njegovom financijskom slabljenju i iseljavanju (kojemu kao da nema kraja). Umjesto povratka na ognjišta s kojih su prognani Hrvati obespravljeni (i kriminalizirani) napuštaju i one prostore koje su krvlju obranili u ratu. Uzalud vapaj za pravdom. Najbolji sinovi ovoga naroda suočeni s vapijućom nepravdom pred sudištima ovoga svijeta ispijaju protestnu simboličku čašicu otrova braneći vlastito dostojanstvo i pravo svog naroda na život na svojoj zemlji, braneći pravo svog naroda na slobodu i demokraciju. No, što se može reći u uho oholosti?!
Kada su dvije tisućite godine mijenjali izborna pravila i nakon toga Ustav Federacije BiH (i Poslovnik o radu Doma naroda Federacije BiH) kako bi uspostavili vlast u Federaciji u skladu s vlastitim htijenjima i eliminacijom izabranih predstavnika hrvatskoga naroda; odbacujući njegovu demokratski izraženu volju, odbacili su i temelje demokracije navodno u ime demokracije (zapravo vlastite političke moći). Nametnute vlasti Alijanse i Platforme bile su i prošle. Ostavile rane i ožiljke, legalizirale nametnutu državno-pravnu poziciju do neke nove uzurpacije prava hrvatskoga naroda. I sad je opet dozrelo vrijeme za novi korak.
U tom su suglasne sve bošnjačke stranke (i nacionalisti i fundamentalisti i građani i internacionalisti i svi isti – jednoglasni). Nema izuzetaka.
Nije ih bilo ni očekivati.
Nije u povijesti upamćeno da se netko dragovoljno odrekao prednosti koja mu je omogućena. Zapad je omogućio Bošnjacima prednost. Dali su im Federaciju BiH na pladnju. Republika Srpska je već samim nazivom definirana, a Federacija su lagano pretvorili u bošnjački entitet. I Bošnjaci se toga ne žele odreći. Dapače. Imaju i zahtjev kako to učiniti. Ustrojstvo Republike Srpske čini im se pravedno i praktično. Problem je jedino što Federacija ima još nekih ostataka zaštitnih mehanizma koji ometaju potpuno poistovjećenje. Prvi je korak po novom planu dokidanje uloge Doma naroda njegovim poistovjećenjem s Vijećem naroda u Republici Srpskoj. Drugi korak je dokidanje kantona na čemu se već radilo u revoluciji privremeno ogladnjelih kada su gladni umjesto na trgovačke centre jurišali na kantonalne institucije i tražili njihovo ukidanje.
Zapadno ruganje zdravoj pameti se nastavlja. Političko-birokratska uprava Bosnom i Hercegovinom uglavnom dirigirana iz zapadnih centara moći onih u Beuxelessu i Washingtonu (Lonodonu, Parizu i Berlinu) sada kao ne može ništa poduzeti nego zahtijeva da se sve riješi u institucijama sustava. Nekad su jednostavno kada je to bilo na štetu Hrvata pisali da ono što je do tada pisalo ne vrijedi, nego vrijedi kako slijedi: i onda bi napisali što su htjeli i kako su htjeli. Ako to nije bilo dovoljno utjerali bi tenkove u banku, ohrabrivali i omogućavali uhićivanja koga je trebalo i kad je trebalo. A danas nemoćni ne mogu ništa.
Erdogan s Rusima igra im ratne igre iako je još uvijek formalno u NATO-u. A mi Hrvati BiH državljani Europske unije i zagovornici pristupanja NATO-u čekamo da se netko sjeti da postoji jedan oklevetani i obespravljeni narod.
I dok ujedinjeni Bošnjaci marširaju novim zahtjevima dokinuća naših konstitutivnih prava, Srbi sanjaju prisajednjenje matici zemlji, Hrvati žive još jednu dramatičnu scenu vlastitog postojanja. Opstati??? I kako opstati?!
Nedostatak institucionalnih državotvornih prava u neprestanoj udvorničkoj borbi (prema međunarodnoj moći) za zastupljenost izabranih predstavnika u vlasti, uz uvođenje kapitalističkog sustava sa svim elementima prvotne akomulacije kapitala, rezultiralo je političkom elitom s klijentelističko-nepotističko-koruptivnim elementima ponašanja što je prostore s hrvatskom većinom i društvo u njima opteretilo do te mjere da se osjećaju u svemu zameci konačne tragedije hrvatskoga naroda. Ona se, unatoč nepovoljnim okolnostima, može izbjeći.
Društvene promjene i nacionalni konsenzus ne može se postići bez ljudskog aktivizma u pravcu postizanja društvenog dogovora i realizacije zajedničkih ciljeva. Svi smo pozvani. Uskrsli Krist neka nam bude snaga koja obnavlja vjeru da treba vjerovati i nadati se unatoč prividu da nade nema.
