Na promociji u Gradskom muzeju Virovitica dana 8. 2. 2020. Perica Mihaljević, profesor glasovira u Glazbenoj školi “Jan Vlašimsky” u Virovitici održao je predavanje na temu: Ganga u knjizi Šiškuša – vinička kuharica s dušom.
Evo što smo izdvojili:
Moja zadaća danas jest govoriti o gangi. Kada o toj temi razmišljam i kada čujem gangu, dolazi mi slika zelenog polja i beskrajnog mora.
Potječem s Kupresa nedaleko Vinice. Kad dođete na kuprešku visoravan, stanete nasred polja i pogledate oko sebe, vidite nepregledno polje, nepregledno zelenilo. Vidite ljude koji rade, kose, skupljaju sijeno i čuvaju stoku. Odjedanput oni vide točku koja se iz daljine približava. To je čovjek, čovjek koji izdaleka dolazi ili prolazi. Osjetite potrebu nešto doviknuti, nešto vrlo kratko jer je daleko…taj vaš glas mora ići daleko, mora se „izbaciti“ da bi stigao do druge osobe.
Govoreći mi o gangi Ljubica je spominjala Gromilu. To je vrh, uzvisina na brdu iznad njenog rodnog sela. Zapjevala je s kćerkom Marijom viničku gangu. Rekle su: ‘Oćemo bacit glas, zagangat’ – k’o sa Gromile?!
U gangi se sve skupa slijeva u jednu logičnu glazbenu cjelinu. Ganga koja se grleno, glasno mora otpjevati, prirodno je nastala u tom kraju. Taj način pjevanja podsjetnik je, imitacija onog dovikivanja u nepreglednom kupreškom polju ili s Gromile. U Vinici su ljudi, muškarci kršni, visoki, k’o od gore odvaljeni pa moraju tako i pjevati!
Tom slikom sam počeo razmišljanje o gangi. Vinica je kraj gdje je prirodno mogla nastati takva vrsta glazbenog narodnog izričaja. U njemu se jezgrovito, kratko, s malo riječi iskazuje ono što je čovjeku u tom trenutku bitno. To su, naravno, razne prigode: radost, žalost, vjera, pobožnost, poruka bliskoj osobi… Ona je izvrstan primjer svrsishodnog narodnog glazbenog izražavanja.
Kao akademski glazbenik ovom prigodom raščlanio bih gangu i objasnio je s muzičke strane.
Iako se ganga prostire od Kupresa do hercegovačkog područja i Dalmatinske Zagore, imamo zajedničke crte, a to je, u prvom redu – dvoglasno višeglasje.
U gangi imamo prvi zaziv na početku kojim vodeći glas izgovori stih. Potom se drugi glas priključi i oni dovršavaju cijeli napjev. Riječ je o četiri do pet taktova.
U harmonijskom smislu drugi glas se ponaša tako da leži na jednom tonu u drugom dijelu napjeva i povremeno radi kratke izlete prema susjednom gornjem tonu što rezultira pojavom disonantnog intervala sekunde. I to je neka razlika koju glazbenici čuju. One običnom slušaču mogu djelovati iritantno ili zanimljivo…
Što se tiče ritma same gange, ona dakako zavisi od teksta, koji je pisan kao osmerac, deseterac ili dvanaesterac.
Dakle, vrlo malo je slogova u gangi kojima se kratko kaže što se želi reći. Tekst je uglavnom pisan u malim notnim vrijednostima (osminkama), osim posljednjeg sloga koji traje jednu dobu (četvrtinku) i zadnjeg tona u zazivu vodećeg glasa kojim započinje sam napjev.
Ono što sam kod viničke gange primijetio je melodija/melodioznost početnog stiha. Gangu čini melodija u rasponu terce, dakle tri tona. Kad se sjetimo terce koja se njeguje u klapskom pjevanju, vinička ganga malo naginje toj praksi.
Već dvije godine sam znao da Ljubica piše o Vinici i pitao sam se: zašto je to njoj toliko važno, zašto to ističe? Pitala me je bi li ja zapisao gangu. Ona je već druge zamolila da to učine. Rekli su joj da se to navodno ne može. Zašto se ne bi moglo? Može se barem pokušati. Ako se istarsku ljestvicu moglo zapisati, ako se moglo zapisati druge narodne glazbene izričaje (povijest glazbe puna je takvih primjera) onda se može, barem pokušati, zapisati i ganga.
Želio sam čuti kakva je to ganga koja se ne može notno zapisati!
Ovim zapisom gange je ipak sačuvan duh, sjećanje jednog vremena. On je moj mali doprinos Ljubičinom nastojanju da sačuva glazbene uspomene.
A na samom kraju: čestitam autorici na ovoj knjizi. Osoba koja toliko voli svoj kraj i podrijetlo kao Ljubica, može biti samo veliko nadahnuće nama koji često obraćamo pozornost na druge stvari ne obazirući se na vlastiti identitet.
Pozitivno sam iznenađen i oduševljen da je jedna osoba sama od sebe, potaknuta svojim unutarnjim motivima odlučila napisati ovakvu knjigu. Drago mi je da sam joj u njenim nastojanjima dao podršku i da sam je ohrabrivao da nastavi. Knjiga je vrlo vrijedan spomenik pun etnografskih sadržaja, i kad je nailazila na prepreke, rado sam je poticao da nastavi u izradi ovog uspješnog književnog djela.
Autorica je knjigom svima pokazala kakav je život bio tamo, u Vinici, krajem 60-tih godina. Knjiga svjedoči da je itekako bio život vrijedan življenja!
Perica Mihaljević, prof.
Izvor: Velika Vinica/FB
