U spomen na Slavka (Milu) Madunića, 20.11.1965. – 24.10.2022.

Dvadeset i četvrtog listopada naš se Mile preselio kod Gospodina, svog Oca i Stvoritelja.

Bio je sin, muž, otac, brat, ujak, rođak, prijatelj, kolega. Bio je branitelj, odan i neustrašiv. Bio je neznani pjesnik. Bio je šaljivdžija i vječni optimist. Bio je zaljubljenik u život. Bio je Čovjek.

Voljeni naš Mile, pamtimo te po nesebičnom predanju svog života za slobodu naše domovine i naroda. Pamtimo sve Božiće, Uskrse, blagdane i svagdane koje si hrabro i u vjeri provodio na bojištu.

Pamtimo te po osmijehu i šalama kojima si neprestano širio radost i pokazivao kako je ljepota života satkana u onim najmanjim, jednostavnim stvarima. I još nam u ušima odzvanja tvoj smijeh… iskren, bezbrižan, dječački.

Pamtimo te po tihoj strpljivosti s kojom si podnosio bolest. U njoj si se, možda ni ne znajući, suobličio s trpećim Kristom na križu. Po svojim presvetim sakramentima On te je pripremio za vaš susret. I zato vjerujemo da si ti svoju bitku, onu najvažniju – za vječni život, već dobio…i sad nas čekaš s druge strane ovog prolaznog zemaljskog bojišta. Jer umijeće kršćanskog života je doći pred grob i u njemu vidjeti uskrsnuće.

Nama, tvojoj obitelji i prijateljima, ostaje samo vjera.

Mile dragi, rođen si za Nebo.

Kristina Didak s obitelji