Poštovani čitatelji, ovih dana na našu e-adresu pristigao je dopis gospođe Nade Landeke – „duvanjske neviste“ koja rado za svoju obitelj priprema stara duvanjska jela. U potrazi je za izvornim receptom duvanjskih gurabija pa vjerujemo da će netko od vas moći.
Gospođa Nada je novinarka i urednica portala www.hazud.hr, (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Domovine i Dijaspore), a traženi recept (poželjno s fotografijama) možete slati na adresu:landekanada@gmail.com.
U svome dopisu Nada je priložila fotogaleriju domaćih jela koja je radila te fotografiju gurabija koju smo snimili za vrijeme održavanja jednoga do Božićnih sajmova u Tomislavgradu. U nadi da će se na obiteljskome stolu naših Landeka čim prije naći tražene gurabije, Nadin dopis objavljujemo u cijelosti:
Poštovani,
moj suprug i ja često pripravljamo stara duvanjska jela, kako su to radili naši stari. On je rođen u Sarajlijama, Tomislavgrad (Duvno), a ja u Zagrebu. Iako nisam rođena u Duvnu, volim raditi pite i pripremiti (gotoviti) starinske recepte, čuvati običaje naših starih. Tako su pite svih vrsta i sastojaka svakog tjedna na našem jelovniku, i nikad ih ne radimo manje od tri, obično tikvenjaču (od domaćih tikava), prisnac (zeljanicu) i krumpirušu. Ponekad, kad se ukućani zažele, napravim i burek (pita s mesom), kojeg naravno, obožavaju, kažu da nema “pite do bureka”.
I “ajkara” (titkuš) je na našem jelovniku često, naše troje djece i unučići ju doslovno obožavaju, i kad je ajkara gotova za blagovanje, djeca se okupljaju i unučići oko obiteljskog stola.
Posebno u ove korizmene dane, ajkare i pite su svakog tjedna na našem obiteljskom stolu, i nikad ne ostane od pripremljenog ni zalogaja, koliko ih vole.
Mnogo tih recepata i narodnih običaja znam, međutim, posljednjih dana moj muž i diverovi pričaju gotovo svakodnevno o GURABIJAMA.
Od brojnih recepata objavljenih na internetu niti jedan ne odgovara izgledom i recepturom onima kakve su radile starije žene u duvanjskim selima (prema riječima mojeg muža i zaove) i nosile ih na “babinje”, u prvom tjednu kad bi mlada otišla od roditeljske kuće u muževu kuću, u svatove pa su se darovali svati gurabijama, ili kad su mladići odlazili u vojsku, a i na druge slične svečanosti.
Gurabije su okruglog oblika, poput pogačica, sa kockom šećera u sredini. Pretragom stranica Tomislav City pronašla sam fotografiju koja je snimljena prilikom izložbe starinskih jela i običaja. Međutim, moji kažu da ni te gurabije nisu izgledom ni oblikom (ne znam ukusom) onakve kakve je radila njihova mama i druge starije žene u selu.
Moje gurabije, za koje sam recept našla na internetu i pregledala nekoliko video snimki o načinu izrade, kažu da su ukusom dobre, ali da im izgled nije dobar i da trebaju biti malo punije i okruglije.
Molim vas da ako je moguće objavite tekst u kojem se pozivaju žene koje znaju izraditi gurabije, da pošalju recept i način kako se one rade, odnosno da mlađe upitaju starije, kako se ovaj recept ne bi izgubio, i kako se ne bi zaboravili običaji naših dragih didova i baka.
Zahvaljujem vam se od srca!
Duvanjska nevista, novinarka i urednica portala www.hazud.hr, (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Domovine i Dijaspore) – Nada Landeka.
Tomislavcity
Foto: Nada Landeka
