Jučer je naša Frama išla na hodočašće u Bukovicu. To hodočašće već je prešlo u tradiciju i neizostavan je dio naše framaške godine.

Okupljanje je bilo u 8 ujutro na vidikovcu odakle smo laganim ali sigurnim korakom krenuli prema Bukovici. Za razliku od prošlih godina, ove godine bilo nas je znatno manje – valjda su vrućine, alergije, pričesti i krizme uzele svoj danak.

Na prvu mi je bilo jako žao što nas je samo 15, jer je ta brojnost bila baš ono što je meni ovo hodočašće činilo posebnim, no do kraja sam shvatio da je ovako trebalo biti i da smo ovako imali priliku sa svakom osobom koja je išla progovoriti i podružiti se, a i provesti malo vremena sa samim sobom. Imali smo priliku gledati Franjinim očima.

Od ogromnog Duvanjskog polja i dubokog Samograda, pa do malih bumbara i guštera. Nakon 7 sati druženja, smijeha, molitve, kamenja, prašine i sunca stigli smo na odredište. Tamo su nas dočekali naša braća i sestre iz Bukovice. Ponašali su se baš tako – kao naša braća i sestre. Osim ogromnog olakšanja kad smo sjeli osjetili smo i njihovu radost što smo ih posjetili, pa smo se svi skupa uputili na jednu od najposebnijih misa u našem životu – u Pećinu.

Tu smo opet zahvalili Bogu na ovom putovanju, ljudima i shvatili koliko je priroda čudesno Božje djelo. Nakon mise trebali smo ići kući, no ostali smo još dugo na druženju s framašima iz Bukovice, a o ugodnoj atmosferi govori i izjava našeg vozača koji je kad smo ga zamolili da nas još malo pričeka odgovorio da bi “mogo ovako cili dan kad vidi kako nam je lipo”.

Nakon ovog dana ostaje samo zahvaliti Bogu. Zahvaliti na svakom kamenu o koji smo se spotakli i na svakoj ruci koja nam je pomogla da se tada ustanemo. Zahvaliti na ljudima koji kroz ovakve događaje i uspomene postaju dio nas. Zahvaliti što je sve bilo točno ovako kako je i trebalo biti.

Frama Tomislavgrad