Nekoliko naših čitatelja pitalo je: “Tko postavlja džambo plakate na duvanjskoj zaobilaznici?” Naime, posljednjih dana na nekim plakatima pojavili su se pozivi za pomoć Palestini. Čitatelji su stava da su plakate postavili lažni dušebrižnici a da je izbor mjesta i poruke, prije svega, politička provokacija, i što je još tužnije, za to se koristi stradanje djece. Ističu da je potpuno pogrešno, čak idiotski, suditi je li vrjedniji život palestinskog, izraelskog ili bilo kojeg djeteta na ovome svijetu.
Briljantnu kolumnu na temu rata zastava, koja potpuno objašnjava i poruke na džambo plakatima uz naše ceste, napisao je u svojoj redovitoj kolumni na portalu bljesak.info poznati književnik i pisac i možda najbolji prezentator političkih prilika u Bosni i Hercegovini, Josip Mlakić.
U kolumni naslovljenoj “Rat zastavama” Mlakić, između ostaloga, navodi i sljedeće:
“… Izraelsko-palestinski sukob imao je i svoju bosanskohercegovačku dimenziju, koji se u najvećoj mjeri sveo na sukob na relaciji Banja Luka – Sarajevo, a sastojao se od onog idiotskog projiciranja zastava na javne objekte u tim gradovima. U Banja Luci je, tako, projicirana izraelska zastava, a u Sarajevu palestinska. Lako je tuđom onom stvari gloginje mlatiti, kaže stara narodna poslovica. To bizarno mlaćenje gloginja postalo je neka vrsta uvjetovanog refleksa u Bosni i Hercegovini.
Mogu li naši političari progovoriti o drugima, a da pritom ne vide vlastitu sliku u zrcalu? Jer ne treba smetnuti s uma da iza tih suludih projekcija stoji politička odluka koja prije svega polazi od sebe, jer empatija prema žrtvama ne može, niti smije biti partikularna. To je u principu definitivni poraz svake ljudskosti.
A u našem slučaju, na žalost, upravo je o tome riječ: niti je Hrvatima i Srbima stalo do Židova, niti Bošnjacima do Palestinaca. Taj sukob poslužio je tome da se arhetipskog neprijatelja usput barne u rebra, i da se, kako to zamišljaju vrli provincijski geopolitičari, napravi nešto dobro za “našu stvar”.
Srbi, kao, jedini razumiju kroz što prolaze Izraelci dok se “očajnički brane” od “pobješnjelih islamista”, a Bošnjaci, s druge strane, teror višestruko nadmoćnijeg Izraela i broj ubijenih u Gazi vide kao idealnu priliku za pumpanje vlastitog autoviktimizacijskog diskursa.
Međutim, ovaj bizarni rašomon ima i svoju pozitivnu iznimku, a radi se o reakciji mostarskog gradonačelnika Marija Kordića koji je odbio zahtjeve za osvjetljavanje dvaju objekata u Mostaru palestinskim ili izraelskim zastavama. Radi se o Starom mosta i Domu Herceg Stjepan Kosača.
“Ako se ne želimo svrstavati na bilo čiju stranu u sukobima, ne znači da nemamo empatiju prema svim žrtvama u bilo kojem sukobu. Upravo suprotno, suosjećamo sa svim žrtvama i naša je želja da svi ratni i svaki drugi sukobi prestanu”, izjavio je tom prilikom Kordić.
Gesta Marija Kordića je prije svega pragmatična, u najpozitivnijem značenju te riječi. Kordić ne želi koristiti tuđu nesreću za prikupljanje jeftinih političkih bodova, svjestan da bi to dovelo do unutarnjeg konflikta u gradu, što nije slučaj s Banjom Lukom i Sarajevom, jer je i maloj djeci jasno da bi u dva različita dijela Mostara bile projicirane dvije različite zastave, kao čin besmislenog uzajamnog dosipanja soli na ranu.
Mlatitelji gloginja, svjesno ili nesvjesno, svojim “inicijativama” prizivaju zapravo tragediju kataklizmičkih razmjera. Pogotovo se to odnosi na tretman, odnosno prebrojavanje žrtava, i to onih brojnijih, palestinskih, a pogotovo stoga što je među njima, na žalost, i veliki broj djece. Jesu li se “palestinski dušobrižnici” ikada zapitali što bi se dogodilo da kojim slučajem Izrael nema tako učinkovit raketni štit, koji uspješno neutralizira više od 90 posto raketa ispaljenih iz Gaze, što je mokri san svih sarajevskih “palestinskih dušobrižnika”? Bi li “ravnoteža žrtava” donijela toliko željeni mir na tim prostorima? Ne bi, naravno, jer se ne bi ni dogodila, jer bi u tom slučaju izraelska odmazda, zahvaljujući desničarima u toj zemlji i izraelskoj vojnoj nadmoći, vjerojatno bila strašna i krajnje neselektivna. Do čega bi to dovelo, to nitko ne zna.
Prizivaju li naši morbidni mlatitelji gloginja podsvjesno sličan scenarij? Scenarij u kojemu je na djelu jedan karakterističan “nevaljali ljudski gen” tipičan za ove prostore, a koji je preuveličavanje vlastitih žrtava pretvorio u jedinu političku strategiju, i kojima su žrtve isključivo, i ništa drugo, bizarno političko gorivo, što je karakteristika nedoraslih politika, identično kao u izraelsko-palestinskom slučaju.”
Cijelu kolumnu pročitajte na portalu bljesak.info.
Tomislavcity
