Piše: Ante Matić
Obojicu sam poznavao, Brunu davno, a Zvonku nedavno. S Brunom sam sjedio u njemačkoj birtiji u Frankfurtu, a sa Zvonkom u zagrebačkoj, mjesec dana prije njegova tragična čina. Kažem i ne lažem, da ih nisam do kraja shvaćao što su govorili dok smo sjedili za onim stolom u Frankfurtu: Bruno, Zlatko, Franjo i ja i onim u Zagrebu, Zvonko, Ivan, Marko i ja. Mislio sam da imenjak beneta kad je govorio o padu berlinskog zida, raspadu Staljinova paklena carstva i raspadu Titove krvave tiranije i kad je govorio da se moraju pomiriti ustaški i partizanski sinovi i unuci ako želimo imati svoju slobodnu državu. Bit će teško živjeti kad dođu na vlast naši lopovi i budalaši… pa je u jednom trenutku gotovo zavapio, da do neba i Boga diže svoj glas, kako tada nas spasit od nas.
Kad nismo uspjeli ujediniti nekoliko pravaških strančica, s nekoliko seljačkih i s nekoliko kršćanskih, otišli smo u neku birtiju na Jarunu, pa je Zvonko pričao neke grozote s robije Veselici, Gabelici i meni od koje se čovjeku diže kosa na glavi, pa kad je rekao da mu je teža ova hrvatska stvarnost od robije, zgromila me ta rečenica, jer sam u njoj naslutio neku strašnu klicu tanatosa.
Kad dođemo pred Božje lice uprt ću prstom u jednog čovjeka, (još je zlotvor živ) i pitati ga pred Bogom i svim svecima i mučenicima zašto je Bruni oduzeo život u Parizu 1978. godine, tko ga je poslao i tko mu je za Bruninu glavu debelo platio, a onda ću uprt prstom u drugoga, koji je danas na visokom položaju u hrvatskoj državi, i reći zašto je na Krbavskom polju, pred biskupom Bogovićem i još nekolicinom ljudi, sponzora i dobrotvora za crkvu, zašto ga je nazvao teroristom, kad mu Zvonko nije htio pružit ruku i rekao mu je u brk da Tita skriva u srcu, a petokraku nosi na čelu. Dogodilo se to na blagdan Gospe od suza u predvorju nove zavjetne crkve na Krbavskom polju. Kad je taj komunistički moćnik gradonačelnik Bušića nazvao teroristom, svi su šutjeli i nitko od prisutnih nije rekao ni riječ u obranu i dostojanstvo velikog hrvatskog čovjeka i patnika, Zvonko je šutke napustio to crkveno predvorje, i te bijedne ljude među kojima je bio biskup Bogović i jedan bogati Duvnjak i otišao u svoj nespokoj.
Taj verbalni sukob hrvatskog borca za slobodu hrvatskog naroda i na drugoj strani naspram Zvonke, političkog moćnika, hrvatskog zlotvora, iz sela čudna imena, koji je kao omladinac skojevac u svom selu, dotrčao do vrata groblja i vikao svećeniku dok je držao kalež u rukama, da stane misa dok prođe štafeta. Taj strašni detalj nije stavio u svoju knjigu, ni u predstavu Tihomir Dujmović. Možda to nije znao. To je bila strašna, krvava kap koja je prelila gorku čašu velikog borca za slobodu rodu i narodu i patnika strašne veličine.
U samo naslovu Dujmovićeve knjige je pogreška. Nije točno „Tko je ubio Zvonka Bušića?“,a trebalo bi stajati „Tko je ubio Zvonku Bušića“. Opet je u pitanju sporno slovo u. To strašno i tragično slovo, pri kraju je hrvatskog slovarija. No, pustimo to vremenu, i vratimo se Bušićima.
Kažem i ne lažem, s imenjakom, kojeg sam od milja zvao Bruneleski sam sjedio za istim stolom više puta, a sa Zvonkom samo jednom. Da ne zaboravim jedan čudesan detalj. Kad sam s Brunom bio u crkvi na misi, zapazio sam, da je čitavu misu odstajao na jednom mjestu, kao kip. Ostavljali su na mene dubok dojam i riječi njihove bile su jake mislima i bremenite ljubavlju o slobodi hrvatskog naroda i neovisnoj državi Hrvatskoj. O imenjaku sam više puta pisao i govorio, a o Zvonki nisam, pa ću to sada učiniti kako bi donekle pokušao predočit duhovnu veličinu i rasvijetliti njegovu tragičnu sudbinu.
Pozvali su me na neki sastanak u vezi ujedinjenja nekih stranaka u Zagrebu. Tamo sam, između ostalih zatekao i upoznao Zvonku Bušića. Dogodilo se to na jednom sastanku pravaških i još nekih strančica u jednoj prostoriju na zagrebačkom Jarunu. Zvonko je govorio dvadesetak minuta i velika je šteta što to nitko nije snimio. Poslije njegove analize stanja u Hrvatskoj i vidovita i znakovita prijedloga za politiku budućnost ako se ujedine, ja sam ga samo dopunio, da je stvar riješena ako se najprije međusobno predsjednici tih strančica dogovore tko će od njih biti predsjednik novonastale ujedinjene hrvatske stranke. Nisu se mogli dogovorit i ujedinjenje je propalo. Neki Hrvati misle da mogu biti sve i svašta. Kako su politički neiživljeni i silno željni vlasti, svaki je htio biti predsjednik. Na tom skupu stranačkih čelnika, bili su, između ostalih, Bušić, Veselica i Gabelica.
Nakon neuspjela ujedinjenja stranaka, otišli smo nas nekolicina u jednu birtiju u zagrebačkom kvartu Prečko nedaleka od jarunskog jezera i ostali poduže u razgovoru uz kavu i rakiju. Tada sam slušajući Zvonku shvatio, da u njemu dozrijeva strašna misao, opasna dozlaboga samo po njega samoga i nikako opasna za ikoga drugoga. Iz nekih njegovih rečenica pomanjalo se nešto strašno što bi se moglo dogoditi, ali sam nekako to potiskivao ustranu u nadi u bolji ishod. Kad sam čuo da je digao ruke na sebe, sjetio sam se rečenice: Teža mi je ova hrvatska stvarnost od robije. Ili jednu drugu: Teže podnosim ovu vlast nego onu samicu i tamnicu. Na vlasti su bili i ostali sinovi i unuci onih koji su ga prognali iz Lijepe naše u „ lijepu“ našu tuđinu! U toj tuđini zbog silne ljubavi prema hrvatskom narodu i njegovoj slobodi i borbe za neovisnu državu Hrvatsku, Zvonko je odgulio na robiji 32 godine. Neda mi se više pisat. Spopala me neka golema tuga za mojim pokojnim prijateljem Brunom i pokojnim poznanikom Zvonkom. Šta bih dao da mogu ovih dana, ovoga proljeća s njima sjesti za isti stol i ljudikat po našku, rič rvacku!
Kako je teško bilo živjeti gdje smo se rodili, a još teže umirati gdje smo živjeli.
