Zahvaljujući okladi, nakon 60 godina nađoše se za istim stolom petorica Duvnjaka u restoranu na Jarunu u Zagrebu. Sjedili su satima, mezili i ljudikali o onom i ovom vremenu. Priči nije bilo kraju. Ne pamtim da sam se ikada tako slatko i dugo smijao, kao onoga dana sjedeći s njima za istim stolom. Svi su sada u mirovini, a ne miruju. Nešto rade, mrdaju, pišu, crtaju, šaluju, žaluju i boluju za onim davnim danima njihova beskrajno lijepa djetinjstva.

Dakle, Stjepan Nevistić zvani Zele, umirovljeni financijski direktor velike zagrebačke firme, klasik hrvatske književnosti, Stjepan Čuić – Bikanović, Ante Kukić – Biserović, inženjer u mirovini, književnik i akademik Ante Matić – Mijušić i umirovljeni profesor filozofije Jozo Bagarić – Žoz. Njih pet i ja s njima, kao njihov prijatelj. Raspričali se oni, a ja sam samo slušao i uživao u njihovu društvu, što se ne može reći za janjetinu. Mislim da je više sebi ostavio, nego je nama iznio na stol.

S lijeva na desno: Stjepan Nevistić zvani Zele, Stjepan Čuić - Bikanović, Ante Kukić - Biserović, Ante Matić - Mijušić i Jozo Bagarić – Žoz. Foto: Jasenko Stipac
S lijeva na desno: Stjepan Nevistić zvani Zele, Stjepan Čuić – Bikanović, Ante Kukić – Biserović, Ante Matić – Mijušić i Jozo Bagarić – Žoz. Foto: Jasenko Stipac

Ostalo mi je više stvari u pamćenju, a posebno bih izdvojio tri stvari, bitku Amera i Ruja u sedmom razredu, Čuićevo i Kukićevo guranje lopte od Duvna do Bukovice na Uskrs. Za sat i pol, 17 kilometara prešli su trčeći za loptom i došli točno u Bukovicu na Uskrs za ručak 1958. godine. Posebno me iznenadilo kad je moj prijatelj Ante Matić ispričao kako mu je moj otac Drago nudio da mu bude glasnogovornik Seljačke stranke, on nije prihvatio i ostao raditi u Večernjem listu. Da je poslušao moga oca i bio glasnogovornik HSS-a bio bi u Saboru imao bi danas penziju tri puta veću neko što je ima. Ante kaže, da ne može prežaliti što ga nije poslušao. Puno bi lakše bilo platiti janje koje smo jeli zahvaljujući okladi. O čemu se zapravo radi i kojim su se povodom našli za istim stolom pet uglednih Duvnjaka, pet mojih dragih i vrlih prijatelja.

Prije tri godine oklade se Čuić i Matić tko će biti ministar kulture. Matić izgubi okladu i kaže da se ne može načuditi, kako je Stipe znao i pogodio, a on je čuo od predsjednika HDZ_a tko će biti ministar kulture. Dakle, sa Stipom se nemoj kladiti, pogotovu u lozu, sa Zelom nemoj pričatii biznisu i pretvorbi, sa Kukićem nemoj pametovati o našima i njihovim u Bosni, s Bagarićem nemoj filozofirati o Marksu i Hegelu i s Matićem nemoj pričati o bilo čemu. Jetko se našalio, kako je studirao u četiri zemlje i da je lut’o, nešto bi više znao od ostalih.

Njih petorica sjedili su pet sati za istim stolom, u restoranu Jarun, koji drži čovjek iz Jošanice, pričali, mezili, smijali se do suza. Da ih je bilo snimiti onako uživo kako s radosti i sjetom pričaju o svojim djetinjstvima u Duvnu, o ljudima i događajima gdje su sve bili i što su sve doživjeli. Na kraju druženja Matić je platio pečeno janje, a oni ostalo piće i salatu. Kuća nije častila! Kuća ih je zakinula. U tepsiji nije se vidjela janjeća lopatica, trtica, ni bubrezi…

Na rastanku obećaše da će se barem dva puta godišnje naći i zaružiti uz janje i ljudikanje. Ali, u ovom restoranu na Jarunu, nikad više. Kad je platio janje, Matić nas je iznenadio svojom fantastičnom knjigom priča Vranske mučenice. Darovao je svakom od nas za stolom knjigu s posvetom. Dijeleći nam knjige, rekao je da posvete čitamo kad dođemo doma. Meni je napisao, da ne može sebi oprostiti što nije poslušao moga oca, jer bi imao sigurniju i mirniju starost.

Na kraju, moram vam priopćiti, da su se dvojica kladila i jedan je izgubio janje. Zašto su se kladili, neka za sada ostane tajnom. Nisu to Čuić i Matić, nego druga dvojica od njih petorice. Neću vam otkrivati tko je izgubio okladu i zašto. Kad janje padne na stol i oni su opet okupe, ja ću otkriti tko je izgubio okladu.

 

Zagreb, 22.9.2021.     

Jasenko Stipac