U jednoj svojoj priči o  rodijaku Ćipi, nenadmašni majstor pisane riječi Petar Miloš zapisao je sljedeće: „Odlučivši otići na rad u Njemačku legendarni je Rodijak razmišljao ovako: Ostat ću tamo dok ne zaradim deset `iljada maraka. Potom ću se vratit kući, pola ću zarade podilit sirotinji, a meni pola dosta. Evo mene u Njemačkoj već dvadeset godina, zaradio sam milijun maraka, sirotinja ne dobi ništa, a meni je još uvik malo“.

Brojni su Duvnjaci, dakle, od polovice prošloga stoljeća do danas, radili po bauštelama i tvornicama zapadne Europe gdje su zaradilii kući donijeli silne novce. U današnjem tekstu namjeravamo kazati koju riječ više o tomu na što su sve naši očevi i djedovi potrošili dobar dio teško zarađenoga novca, a da to možda nisu trebali ili barem nisu morali potrošiti.

Tri su primjera koja zorno pokazuju sklonost nas Duvnjaka ka neracionalnom trošenju teško zarađenoga novca.

Primjer prvi:

Prvo na što su ti vrijedni i štedljivi ljudi odlučili potrošiti bilo je rješavanje krova nad glavom, tako da je u našoj općini za relativno kratko vrijeme izgrađeno na tisuće lijepih, velikih i skupih obiteljskih kuća. To što su gradili lijepe i skupe kuće i nije problem. Problem leži u činjenici da u svakoj drugoj od tih kuća ima barem jedan kat viška. Kada taj višak stambenoga prostora pretvorimo u kvadrate, a onda dobivenu brojku pomnožimo s minimalnom cijenom kvadrata stana na tržištu, dobijemo iznos uzalud potrošenog novca od kojega se zavrti u glavi.

Primjer drugi:

Uvažavajući našu želju da na dostojanstven način uredimo i obilježimo posljednja počivališta naših najmilijih, sklon sam razmišljanju da je sve to moglo biti učinjeno i malo skromnije.  Zadnja počivališta u našim grobljima zasigurno ne bi bila manje lijepa i dostojanstvena ni s puno manje ugrađenog preskupoga mramora.

Primjer treći:

Posebna priča u ovom kontekstu su traktori i njima pripadajući priključci. U našoj je općini, naime, u jednom trenutku bilo toliko traktora da smo mogli uzorati, ne samo Duvanjsko polje, nego i pola Slavonije. Velika većina tih skupih strojeva imala je posla samo dvadesetak dana u godini, a sve ostalo bio je uzaludno potrošeni novac.

Kada, dakle, zbrojimo i u novac pretvorimo višak stambenoga prostora, svu silu preskupoga mramora po našim grobljima i tisuće traktora koji su praktično trunuli u skupim garažama, nije teško izračunati da su naši djedovi i očevi neracionalno potrošili iznos koji se iskazuje u stotinama milijuna, krvavo zarađenih, maraka.

Siguran sam, međutim, da će neki kazati da to nije ništa  prema onome koliko danas po kladionicama troše njihovi sinovi i unuci. No, to je, ipak, sasvim druga tema koju ćemo na sličan način možda jednom i obraditi.

Milan Vukadin/Tomislavcity