Foto: Pixabay
Razmislite o stvarima koje govorimo kada čujemo da je netko u teškom životnom razdoblju. Kažemo mu da bude jak. Kažemo mu „sve se događa s razlogom“ ili „jači si nego što misliš“ ili „ovo će te učiniti boljom osobom na kraju“.
Sve te stvari mu govore – prestani da se osjećaš tako kako se osjećaš i postani ponovo stari ti, budi ponovo sretan i nemoj uznemiravati druge ljude svojim emocijama.
Često govorim o ovome u odnosu na žalost zbog smrti, ali mislim da isto to možemo vidjeti i u brojnim drugim situacijama u ovoj kulturi. Kada je riječ o diskriminaciji, društvenoj nepravdi, kroničnoj bolesti i tako dalje i dalje.
Postoji neka ideja da tu bol ili patnju ili ograničenje doživljavate zato što se ne trudite dovoljno, zato što ne mislite prave misli ili zato što niste pozitivni. Mi samo izbacujemo tko zna koliko takvih stvari jedni drugima, sa dobrim namjerama, obično pokušavajući da se ljudi do kojih nam je stalo osjete bolje ili da ne budu skrhani.
Ali istina je da do njih dopire poruka koja je korektivna. To utječe tako da ljudi kojima je teško osjećaju da ne smiju govoriti istinu o svom iskustvu.
Zamislite to ovako, svaki put kada vam kažem da osjećam bol, a vi mi kažete da to nije tako strašno, vi ne popravljate moj bol, vi mi samo govorite da bi bilo bolje da ne pričam o njemu.
Kada je netko u depresiji, kada je neko tužan ili se bori s nečim velikim, naš impuls je da to riješimo, a to ne funkcionira. Postoji razlog zbog kojeg ne možete oraspoložiti svog depresivnog prijatelja. Postoji razlog zbog kojeg vaš motivacijski govor ne pomaže osobi koja je anksiozna ili ima napade panike. Mi pokušavamo riješiti problem, a to nije dobar pristup.
Djelotvorniji pristup bio bi da vidimo patnju te osobe, da je slušamo i čujemo, da pokažemo zainteresiranost. „Žao mi je što ti se to događa. Zvuči zaista teško to kroz šta prolaziš. Vidim da ti je teško. Želiš li pričati o tome? Tu sam.“
Megan Devine – Refuge In Grief