Četvrtak, 7. rujna 2006.
Mortehan – Bouillon (21 km; 5 sati i 9 minuta)
Krenuo sam malo poslije 9 sati. Nisam ranije mogao dobiti doručak. Međutim nije ni važno jer danas je etapa puno kraća nego jučer. Noge me malo bole, a leđa još jače. Ali nakon nekoliko kilometara, kad sam se ugrijao, sve je u redu. Moja draga me zove baš kad sam izlazio iz sela. Kažem joj da je sve u redu.
Put je jako uzak i na mjestima prilično opasan. Zemlja se odronila a poneko drvo leži preko puta.
Put se spušta do rijeke i vodi kroz visoku travu, koja je mokra, a put se jedva vidi. Odlučim ići cestom. U početku je uska i nema puno prometa, ali ide dugo, dugo uzbrdo. Izbio sam na nacionalnu cestu, kojom idem oko jedan kilometar. Užasno. Toliki promet. Tolika buka. Nakon šumske tišine i mira toliko dana našao sam se odjedanput u “civilizaciji”. Moram priznati da sam se u šumi puno bolje osjećao. Prolazim pored ljekarne i kupujem kremu protiv herpesa.
Kišica je počela padati pa oblačim kišnu opremu. Cipele, hlače i vestu. Kad sam se tako lijepo presvukao pored ceste, kiša je prestala. Nije mi se dalo ponovno presvlačiti pa sam nastavio tako. Ulazim u Boullon oko 15,30 sati. Konzultiram GPS i slatki me “Žaklinin” glasić obavijesti da se kuća gdje ću prespavati nalazi na drugom kraju grada. Zašto nisam iznenađen? I ne samo da je na drugom kraju. Zadnji kilometar ide uzbrdo. I to kakvo brdo! Sa svom kišnom opremom na sebi mokar sam od znoja. Dolazim pred kuću i nalazim papirić na kojem piše da domaćica nije u kući nego negdje u vrtu. E, samo mi je to nedostajalo – tražiti gospođu po nekim vrtovima u susjedstvu. A ne znam kako izgleda. Ipak pođem jer je bolje micati se nego onako znojan sjediti. Tek što krenuh, gospođa se pojavi. Pokazuje mi sobu i kupaonicu. Imam izbor. Ili kupaonica pored sobe sa super tušem, koji košta 5€, ili obična kupaonica na katu. Odlučim se za onu pored sobe. I pitam gospođu je li soba slobodna 2 dana. Odlučio sam već jučer, ako mi se mjesto bude sviđalo, ostati jedan dan i odmoriti se. Soba je slobodna. Smještam se i probam taj super tuš u kabini. Voda me masira po čitavom tijelu i odnosi umor. Dugo, dugo sam uživao u tuširanju. Operem rublje kao i svaki dan i objesim na radijator. Gospođa mi kasnije predloži da će mi ona oprati ako imam još stvari. Prihvatih sa zadovoljstvom i dadoh joj pidžamu i hlače. Nakon malo odmora idem u grad i tražim restoran. Domaćica mi preporučila jedan pa upravo taj tražim. Nađem ga i naručim večeru. Uživam u belgijskom pivu dok čekam. Opet sam sâm. Sezona je pri kraju pa nema puno turista.
Gradić me podsjeća na Vianden u Luksemburgu. Rijeka, uvala, tvrđava na brijegu. I puno restorana i prodavaonica suvenira.
Večera napokon servirana i napadam je kao izgladnjeli vuk, što i jesam. Sendvič sam pojeo u šumi prije mnogo, mnogo sati. Sve sam pojeo, od predjela do deserta, i popio još dva piva. Toliko piva nisam popio čitavog ljeta koliko sad na putu, ali se do sada nisam toliko ni znojio.
Šećem još malo po gradu i onda se uputim na spavanje. Uzbrdica mi se, bez torbe, više ne čini onako strma.
Petak, 8. rujna 2006.
Bouillon
Spavao jako dobro do 7,30. Dobar je osjećaj znati da danas ne moram žuriti. Polako se oblačim i idem na doručak. Srećem tamo postariji bračni par koji već dugo dolazi ovamo na odmor. Raspričali se o mome hodočašću. Žele svašta znati: koliko kilometara na dan prijeđem, kako je put označen, koliko mi je torba teška itd. Pokušava mi prodati CD s muzikom koju je on komponirao. Odbijam zbog mjesta u torbi.
Silazim u grad i idem u turistički ured. Tražim adrese mogućih prenoćišta, ali ne mogu mi pomoći. Čak ni detaljnu kartu okolice nemaju. Srećom domaćica mi je posudila svoju pa sam mogao naći kuda vodi moj put dalje. Idem u tvrđavu odakle je kralj Godfroi krenuo u prvi križarski rat. Proveo sam više od sat vremena unutra. Vrlo je očuvana i vodič koji sam kupio na ulazu pomogao mi je razumjeti eksponate.
Idem i u crkvu, gdje se molim. Molim se i zahvaljujem što sam dovde došao bez prevelikih problema. Leđa doduše još bole, žuljevi smetaju, herpes nervira, ali to nisu preveliki problemi.
Jedini je pravi problem što mi nedostaje moja draga. Zovem je često i pričam sve što sam vidio i doživio i tako pokušavam podijeliti s njome sve što proživljavam, iako na daljinu.
Idem u talijanski restoran i pojedem pizzu. Bio sam se zaželio takve hrane. Poslije ručka vraćam se u sobu i pokušavam rezervirati prenoćiste za sljedeća dva dana. Nakon mnogo pokušaja uspijevam napokon rezervirati. E, taj sam problem riješio. Nikako se otresti straha da neću naći prenoćište. Zašto se toliko bojim toga? Pokušavam se uvjeriti da će biti sve u redu. Znam da hoće. Ali ipak…
Prilegnem i uskoro zaspim. Spavao sam nekoliko sati i zaista se odmorio, duševno i fizički. Dobro sam učinio što sam napravio pauzu. Nožni su mi prsti zahvalni što ih nisam umotavao flasterima, a leđa što ne osjećaju težinu torbe.
Silazim ponovno u grad na večeru. Domaćica mi preporučila put kroz šumu i zaista sam joj zahvalan, jer je vidik zaista lijep. Slikam nekoliko puta, a mogao sam svakih nekoliko metara jer se krajolik stalno mijenjao.
Ponovno idem u talijanski restoran i naručim osso bucco. Mmm…
Vraćam se u sobu i pakiram sve što ne moram upotrebljavati sutra ujutro. Rublje koje je domaćica oprala suho je i miriše na svjež zrak. Uskoro idem u krevet i gasim svjetlo. Sutra me čeka naporna etapa.
Subota, 9. rujna 2006.
Bouillon – Alle sur Semois (26 km; 7 sati i 12 minuta)
Doručak u 8,30. Pozdravim se s domaćicom i starim parom i krećem oko 9 sati. Slikam ih kako mi mašu.
Prelazim most i prije nego krenem u šumu, primijetim moj stari par kako me čeka i slika. Slikaju me i mojim aparatom.
Ponovno se pozdravljamo i krenem uza stepenice. Dva kilometra strmog uspona, što stepenicama, što bez njih. Na vrhu brijega skidam nogavice hlača, jer sunce je već visoko, a i ugrijao sam se idući uzbrdo. Idem platoom kroz šumu i sretnem dvojicu drvosječa kako pričaju. Po mom vodiču treba se GR 14 odvojiti od ovoga koji ja slijedim, ali nisam vidio je li se odvojio. Nakon nekoliko kilometara počnem sumnjati da li sam na pravom putu. Vodič nije baš precizan. Što da radim? Da nastavim ili da se vratim? Odlučim se vratiti u nadi da ću naći onu dvojicu, koje sam prije sreo. Vraćam se brzim koracima iako je uzbrdo. Moja dva čovjeka još su tu i potvrđuju mi da sam na pravome putu. To mi je drago, ali ipak sebi kažem da sam mogao već od početka paziti pa se ne bih morao vraćati. Ali čini se da neću nikad naučiti.
Spuštam se nizbrdo i put sada vodi pored rijeke Semoi. Krajolik je ponovno, ili još uvijek, divan. Rijekom se ljudi voze u čamcima. Prolazim pored nekog samostana okruženog veliki zidom. Na zidu, svakih 20-tak metara, jedan dio Očenaša na francuskom.
Srećom ponovno zađem u šumu, jer sunce peče. Susrećem nekoliko biciklista i pješaka. Po govoru su ili Flamanci ili Nizozemci. Eto, jutros nisam potpuno sam u šumi.
Uskoro se ponovno penjem. Znam da na vrhu brijega ima pogled na takozvani Tombeau du Geant pa sam odlučio tu ručati. Ali trebalo se najprije popeti. Uzbrdica je zaista velika, a šuma postala sve rjeđa pa me sunce prži. Torba postala sve teža. Podižem je rukama s pomoću štapa koji držim na leđima i tako na nekoliko minuta olakšam ramenima. Pored puta drvene statue koje objašnjavaju čime su se ljudi bavili prije.
Još malo uzbrdice i puno znoja pa dolazim na vrh. Vidim nekoliko klupa, sjedam na najbližu i skidam torbu. Skidam također cipele i čarape. Pogledam prema dolje odakle sam došao i dah mi stane. Vidim dolje duboko obasjan suncem “Divov Grob” .
Sav napor i znoj stostruko su se isplatili. Rijeka pravi lakat u dolini okruženoj nepreglednom šumom, a u sredini šumarak na čijem se vrhu vidi ogromno “lice”. Kažu da je tako već stoljećima.
Majko Božja, koja ljepota! Previše je za mene samog. Tako bih želio to podijeliti s nekim. Ma što s nekim! Sa cijelim svijetom.
Čujem iznad sebe glasove i okrećem se. Mlađi par ide prema meni pa ih oslovljavam. “Zar ovo nije prekrasno?” “Da”, rekoše oboje. Pridruže mi se i nastavimo pričati. Ona Norvežanka, on Belgijanac, a žive i rade u Luksemburgu. Točnije u Bertrangeu. Ona predaje Njemački a on Francuski jezik. Ispostavilo se da imamo zajedničke poznanike. Pričamo mi, pričamo. Slikamo se i ponovno pričamo.
Pričaju mi kako su se sreli, a ja njima o svome hodočašću. Vide moje zamotane prste i noge pa suosjećaju sa mnom. Kažem im da to nije tako strašno. Kad se noge ugriju, ne osjećam više žuljeve. Rastajemo se nakon više od sat vremena razmjenjujući telefonske brojeve. Obećali su mi slati SMS barem jedanput tjedno, što su kasnije i činili.
Brzo pojedem svoj sendvič i krenem. Nisam namjeravao toliko pauzirati, ali razgovor je bio tako zanimljiv da nisam primijetio kako vrijeme prolazi. Put uskoro ponovno silazi nizbrdo, do rijeke. Čitam u svome vodiču da je jedan dio puta opasan i da se može ići drugim putem. Odlučim ići ovim manje opasnim, jer sam dugo pauzirao. Krenem, dakle, ovom „bezopasnim“ putem. Uzbrdica je ogromna. Put je gotovo nemoguće razaznati između glatkih kamenih ploča i korijenja drveća na površini. Moram ponekad ići četveronoške da ne bih pao unazad, jer torba vuče. Pomažem se i rukama tako što hvatam grane drveća koje se nalazi pored puta.
Susrećem muškarca i ženu kako se gotovo kotrljaju nizbrdo i pitaju me kako je dolje niže. „Dobro! Dobro!“, kažem im. Nema smisla plašiti ih. „A gore?“ pitam ih. „Nije više daleko“, rekoše. Ali udaljenost je relativna. Kad se na svakom koraku mučiš da napreduješ, onda je 100 metara jako daleko.
Napokon vrh i tablica na drvetu koja upozorava da je ovaj put težak i opasan. Ma, nemoj!
Nakon nekoliko kilometara dolazim u selo Rochehaut (Visoka Stijena). E, ime mu odgovara. Ima priličan broj turista koji šeću ulicama ili sjede na terasama. Tako bih želio popiti pivo, ali se ipak ne zaustavljam, jer ima još puno kilometara ispred mene, a vrijeme prolazi. Već je pola četiri.
Put se na izlazu iz sela ponovno strmo spušta do rijeke. Ma što nisu napravili tunele! Pogled prema dolje opet je više nego lijep.
A i staza je široka i dobro očuvana. U dolini se ipak zaustavljam na jednoj terasi i popijem ne pivo nego kavu. Pogledam prema selu kroz koje sam malo prije prošao.
Drago mi je što se ne moram gore penjati. Srećom nisam znao što me još čeka. Krenem nakon kratke pauze i opet me put vodi uzbrdo. Ma, tko je tolika brda ovdje posadio? I tko je put prokrčio?
Pentram se klizavim stijenama, pa željeznim stepenicama koje su toliko strme da su više ljestve nego stepenice. Pa onda opet stijenama. Izađoh napokon na vrh, ali nisam bio na kraju muka. Put se još nekoliko puta penjao i spuštao. Sretnem neke ljude i pitam ih koliko još ima do doline i do sela koje mi je današnji cilj. Rekoše da do doline nije više daleko, ali da je selo još jako daleko. Požurim još više.
Zaista uskoro, nakon nekoliko kilometara, stižem u dolinu. I tu sam u nedoumici. Vodič mi kaže tekstom da se ponovno moram penjati, a karta da trebam ići uz rijeku. Tražim znakove i oni pokazuju (naravno) da treba ići uzbrdo. I krenem. U početku je put bio prilično dobar iako uzak. No, torba je otežala i sve češće moram upotrebljavati ruke da olakšam ramenima.
Put se naglo pogoršao. Zemlja se na mjestima odronila i potpuno ga zatrpala. Moram zaobilaziti da bih prošao. Znakovi se slabo vide i moram ih (kao i put) često duže tražiti. Uzbrdica je sve veća. A onda sretnem ogromna stabla preko puta. Grane su još na stablu pa je nemoguće proći s torbom. A zaobići također ne mogu jer su stabla jako dugačka, a tamo gdje su pala, zemlja se odronila. Moram skidati torbu pa je provući između grana prije nego se i sam provučem. I tako nekoliko puta. Ponekad se ne mogu provući pa se pentram preko grana. I napredujem vrlo, vrlo sporo. A vrhu ni traga. Znoj curi niz lice i po leđima. Žedan sam, ali nemam kad vaditi bocu i piti.
Molim. Molim, kao što nikad nisam molio. Počela me hvatati panika. Što ako me mrak uhvati u šumi? Noći su već jako hladne, a ja nemam pravu odjeću. Što ako zalutam? A zalutat ću ako uskoro ne izađem iz šume, jer se počelo smrkavati, pa se znakovi ionako slabi gotovo i ne vide.
Počnem gotovo trčati uzbrdo. Četveronoške, jer je uzbrdica zaista velika. Odakle mi samo toliko snage? Mislio sam već prije dva sata da sam jako umoran. A sad trčim uzbrdo. Sa dvadeset kilograma na leđima. Što strah sve ne čini!?
Zaustavim se i prisilim da se smirim, prije nego me panika potpuno zahvati. Pa, smiri se, glupane! Imaš telefon i ako stvarno bude opasno, možeš zvati u pomoć. Nisi u džungli i selo sigurno nije daleko. A Bog i Gospa te čuvaju. U to sam siguran. Malo se smirih. Srce više ne lupa kao ludo. A čak i ono malo mozga što mi je ostalo, ponovno je proradilo. Sve će biti u redu. Ne boj se!
Dođoh na vrh. Međutim put se ne vidi, a ni znakovi. Tražim lijevo, pa desno. Ništa.
Pođem nadesno i nakon nekoliko minuta učini mi se da vidim znak na drvetu. A i put je malo jasniji. Uskoro se i proširio.
Odjedanput, bez ikakve naznake izbih na cestu. Kud sada? Lijevo uzbrdo ili desno nizbrdo? GPS ne radi jer su krošnje drveća prekrile cestu. Stojim neodlučno. Čujem auto. Izletim na sredinu ceste i mašem. Čovjek stade da me ne pregazi, a ja ga pitam za selo. Kaže mi da je nadesno i da ima još oko dva kilometra. Zahvaljujem. I njemu i Bogu. I tražim da mi oprosti što sam posumnjao u Njegovu pomoć.
Žurim cestom i uskoro stižem u selo. Dvije žene stoje na pločniku pa ih pitam gdje se nalazi ulica Sacre Coeur. Kaže mi jedna od njih da ide od sredine sela ovamo usporedno s ovom ulicom. Ja tražim broj 42 pa pitam gdje se nalazi. „Pa na 42 se nalazi“, kaže mi gospođa i podrugljivo se smije.
Idem dalje i nalazim ulicu. Broj 42 se, naravno, nalazi na drugome kraju (na onom gdje sam bio). I ide uzbrdo. Naravno.
Ipak napokon dolazim pred kuću. Skoro je sedam sati. Ne znam jesam li više umoran ili gladan. Ili pak žedan. Prešao sam „samo“ 26 km za 7 sati i 12 min., ali bilo je 907 visinskih metara uzbrdo i 850 metara nizbrdo. A nizbrdo je naporno gotovo kao i uzbrdo.
Gospođa mi pokazuje sobu i kupaonicu. Pitam je za restoran i kaže mi da ih ima nekoliko u selu.
Brzo se tuširam. Odmah se bolje osjećam. Ali koljena drhte dok silazim stubištem. Silazim u selo. Prolazim pored nekoliko restorana, međutim svi su zatvoreni. Pitam nekog prolaznika i reče mi da na drugoj strani mosta (oko jedan kilometar) ima jedan otvoren restoran. Žurim.
Vidim restoran otvoren. Puno ljudi sjedi na terasi. Ulazim. Jedna gospođa ide prema meni. Kažem da sam sâm i da želim večerati. „Vi ste sami?“ kaže. „Da, sâm sam i želim jesti.“ „Ne, gospodine, mi smo popunjeni, žao mi je.“ Gledam je u čudu. Restoran je tek dvije trećine pun. „Pa kako ste popunjeni kad ima toliko praznih stolova?“ pitam. „Mi smo popunjeni“, ponavlja kao papagaj.
Okrećem se okolo. Ljudi me gledaju. Čudno se osjećam. Bio sam u stotine i stotine restorana u desetak zemalja, ali ovako nešto mi se do sada nije dogodilo. Nisam ljut. I to me čudi. Kakvo novo iskustvo, pomišljam u sebi. I izlazim. Gledam kako se restoran zove: Charme de la Semoi. Šarmantno.
Kažu da ovako hodočašće promijeni čovjeka. I sad sam shvatio koliko je to istina u mome slučaju. Da mi se to dogodilo prije, ja bih staru pojeo živu. A sad se i ne ljutim na nju. Niti sam uvrijeđen. Pomolim se Bogu da joj oprosti. I vraćam se u svoju sobu. Nemam kruha, ali imam suhe kobasice pa si narežem nekoliko komada i pojedem. Ma bolje mi je prijala nego najljepši meni u restoranu.
Kakav dan! Nezaboravan. Toliko prirodne ljepote. Toliko napora i znoja. Toliko uzbuđenja. I susreta. Koliko samo imam sreće da sve ovo mogu doživjeti. Noge me bole i leđa. Žuljevi krvare a ramena peku. A pjeva mi se. I moli. Toliko nisam molio u zadnjih deset godina.
Spremam se u krevet. Uskoro zaspim i spavam do pola sedam. Probudim se pun snage i novog elana. Kao da one napore jučer nisam prošao.
Doručkujem zaista dobro. Nadoknadim za ono sinoć. Pričam domaćici što mi se dogodilo i ona se ispričava. Kaže da će razgovarati s mužem one gospođe. Ma baš me briga. Ja tu sigurno neću doći na odmor.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
