Ponedjeljak, 4. rujna 2006.
Rossignol – Chiny (19 km; 4 sati i 39 minuta)
Dižem se napokon u 6,00 sati i silazim na doručak. Gospođa će me odvesti u Rossignol prije nego ode na posao pa moramo rano krenuti. Dolazimo u 8,00 sati u Rossignol, odakle odmah krenem dalje. Put uskoro skreće u šume, pored spomenika palim borcima u Prvome svjetskom ratu.
Jako sam pospan i zaista sporo napredujem. Tri kilometra u prvom satu. Onda me Marianne nazove i osjetim da je vrlo tužna i da se osjeća usamljenom. I ona meni jako nedostaje. Suze mi idu na oči. A ovo je tek početak. Ako nam je ovako teško već nakon nekoliko dana, kako će tek biti nakon nekoliko tjedana? Pokušavamo tješiti jedno drugo, ali bez velikog uspjeha.
Put je mokar od jučerašnje kiše, ali nema blata. Čak se i sunce pojavilo. A s njim se i raspoloženje poboljšava. Zaustavljam se na jednoj klupi u šumi i ručam. Misli lutaju. Ponovno se, po tko zna koji put, pitam hoću li moći stići do cilja?
Prenem se i shvatim da već odavno nisam vidio znak GR na drveću. Ali otkada točno nisam vidio? Toliko sam se bio zamislio da sam zaboravio najvažnije. Otvaram vodič i pokušavam odrediti gdje se nalazim. Nisam siguran. Trebao bih biti između rijeke i šume, međutim rijeku ne vidim. Ubrzam korake. Ili da se vratim? Pokušavam se sjetiti gdje sam posljednji put vidio znak, ali nisam siguran. Put je širok, međutim to ne znači da je pravi. Odlučim ići još pola sata naprijed pa ako ne nađem znak, vraćam se. Nakon pola sata ugledam branu, koja je naznačena u mome vodiču. Uf! Kamen mi sa srca pade. Slavko! Slavko! Ne lutaj u mislima jer ćeš zalutati u šumi. Odlučim da ću ubuduće biti oprezniji.
Nakon sat i pol hodanja dolazim u Chiny u 15,00 sati. Upalim GPS i tražim adresu prenoćišta. Nalazim kuću i otvara mi gospođa Dumančić. Muž joj podrijetlom Crnogorac a ona Belgijanka. Pokazuje mi sobu i kupaonicu. Pitam je za restoran i preporučuje mi jedan u istoj ulici. Tuširanje i pranje rublja, kao i svaki dan. Zovem Mariannu i kažem da sam stigao. Još zvuči malo tužno, ali ne kao jutros. Prilegnem malo, ali ne mogu zaspati. Izlazim i šećem gradićem. Vidim crkvu pa ulazim. Prazna je, ali čujem glazbu s orgulja. Penjem se na kat i pitam svirača gdje bih mogao dobiti pečat. Reče mi da fratar stanuje malo dalje u istoj ulici i da mogu slobodno otići. To i činim. Fratar mi daje pečat i nakon kratkog razgovora izlazim. Idem na večeru iako je još prilično rano. U restoranu sam sâm pa sam brzo poslužen. Vraćam se u sobu oko 20,00 sati. Ponovno zovem Mariannu i ispričam joj svoj dan. Čini mi se da se osjeća malo bolje. Uvučem se u krevet i ubrzo zaspim.
Dignem se u 7,30. Doručak je dogovoren za sat vremena, a toliko mi treba da spakiram sve i da zavijem svoje prste. Silazim u dogovoreno vrijeme i nalazim gosp. i gđu. Dumančić u kuhinji. Počnemo pričati o bivšoj Jugoslaviji. Kaže mi da ga je rat duboko pogodio. On je trebao u 9,00 sati na posao, međutim ostali smo pričati do 10,00. Nazvao je i ispričao se za zakašnjenje. Idemo na terasu i slikam njih i njihove magarce. Imaju dva, te tri psa i sedam mačaka. Rastajemo se obećavajući da ćemo se ponovno sresti.
Utorak, 5. rujna 2006.
Chiny – Laiche (23 km; 5 sati i 30 minuta)
Krenem malo poslije 10,00 sati. Sunce je već visoko i već je toplo. Obuvam sandale. Jučer sam popodne rezervirao sobu nakon nekoliko pokušaja. Nadam se da će ubuduće ići lakše. Osjećam se u velikoj formi. Napredujem prilično brzo. Put vodi kroz divan krajolik. Ima puno uspona, ali pogled koji se onda pruža vrijedi svakog truda.
U početku sam sreo nekoliko ljudi ali kad sam se udaljio od Chiny, opet sam bio sam. Puno sam molio. I zahvaljivao Bogu i Gospi što su mi dopustili da idem na ovo hodočašće. Jer nije svakome dano da to učini. Treba zaista biti sretan. I jesam. Sretan sam. Dok sam se pentrao uz velike strmine, gdje sam ponekad morao hvatati grane drveća i vući se naprijed, a srce lupalo kao ludo. Dok sam puzao uz skliske litice, pitao sam se kad bi me našli ako se okliznem i padnem dolje. Bio sam sretan kao rijetko kad u životu. Živio sam svaku sekundu zaista intenzivno i osjećao se tako blizu Bogu. Pjevao sam i plakao od sreće. Niti jednog trenutka nisam se bojao. Osjećao sam se zaštićen. S neba. Sunce je pržilo čim bih izišao iz šume, ali to mi uopće nije smetalo. Bocu sam ponovno napunio u jednome selu (Sainte-Cecile) pa sam imao dovoljno vode.
Stigao sam u Laiche oko 16,00 sati. Soba je bila vrlo udobna. Dan je bio divan. Samo da sam one ljepote mogao podijeliti s Mariannom. Nadam se da će moći poći sa mnom na proljeće. Vinko mi poslao SMS poruku koja me jako dirnula. Odgovaram onako „vruć“ :
„Evo stigoh na današnji cilj. Pješačio sam 5 i pol sati i prešao 23 km, velikim dijelom kroz šumu. Satima nisam sreo živo biće. Ali sreo sam Boga, koji me čuvao da se ne okliznem i dao mi snage za nošenje onih 20 kg na leđima. Srećem sebe sve više i nadam se da ću se potpuno pronaći. Često molim i zahvaljujem Bogu što mi je dopustio da mogu ići na ovo hodočašće. Ovo što proživljavam, dok me kiša i vjetar biju ili kao danas sunce prži, neopisivo je – ja molim ili pjevam. Tako blizu Bogu nisam nikad bio.”
Kakav dan! Dugo, dugo ću ga pamtiti. Sanjao sam o ovome pothvatu i zamišljao kako će biti. Pročitao sam mnoge opise i knjige. Međutim nigdje nisam pročitao nešto što sam danas proživljavao. Možda se autori nisu usudili otvoriti dušu tako duboko.
Na večeri, koja je bila izvrsna, sreo sam dvije starije gospođe. Tu su na odmoru nekoliko dana. Jedna od njih, podrijetlom iz Konga, bila je u Composteli. Pješačila je jedan dio puta i daje mi savjete. Kaže da je bilo nezaboravno.
Idem u krevet oko 21,00 sat. Moram se rano probuditi jer imam dugačku etapu sutra.
Dižem se u 6,00 sati. Spakiram sve pa zavijem nožne prste.
Nakon doručka slikam svoje domaćine. Bili su zaista ljubazni.
Srijeda, 6. rujna 2006.
Laiche – Mortehan (31 km; 7 sati i 24 minute)
Krećem u 8,00 sati. Dobro se osjećam iako nisam dobro spavao. Mučio me strah da neću moći naći prenoćiste, jer ga sinoć nisam uspio rezervirati.
Put je u početku bio mokar. Išao je kroz visoku travu pa sam skvasio čarape i noge, jer sam bio u sandalama. Uskoro sam zašao u šumu i tu ostao najveći dio jutra. Srećom, jer sunce je bilo zaista jako.
Oko 10 sati pokušao sam rezervirati sobu i napokon uspio. Odmah mi je bilo lakše. Krajolik je ponovno divan. Upijam tu ljepotu i tišinu u sebe. Uživam u mirisu i igri svjetlosti. Koliko samo sreće imam. Zaustavljam se često i slikam. U stvari svakih deset metara krajolik se mijenja i kao da je još ljepši od prethodnog. Doduše teren je jako valovit i nakon silaska ponovno se uspinje uza sljedeću strminu. Dakle svaki otvoren vidik treba zaslužiti znojem, što znači da ga treba nadomjestiti vodom iz boce.
Nosim 1,5 litru kao i svaki dan, a ako treba, napunim ih u nekom selu. Međutim danas ne prolazim kroza sela.
I opet sam uspio. Uspio zalutati. Slijedio sam široki put i u početku pratio znakove. Bilo ih je puno pa mi je popustila koncentracija. A bio sam si obećao da mi se to više neće dogoditi. Vraćam se natrag, oko 1 km. Nalazim znak na drvetu i krećem pravim putom. Ponovno jaka uzbrdica. Znojim se od napora a i od vrućine koja je sve veća. Na vrhu ponovno prekrasan vidik. Gledam s visine kuda sam prolazio. Šuma izgleda kao zeleni tepih, koji se gubi daleko na horizontu kao i rijeka pored koje sam pješačio nekoliko sati.
Vode je sve manje, a žeđ sve veća. Po mom računu ostalo mi je još najmanje 2 sata pješačenja. Toplomjer pokazuje 31 stupanj. A sela nigdje. Vode je ostalo samo malo na dnu boce pa ponekad samo pokvasim usne. Međutim nakon izvjesnog vremena boca je bila potpuno prazna.
Sjetio sam se vesterna u kojem je Clint Eastwood pješačio kroz pustinju bez vode. Teturajući i ispucanih usana.
Izlazim na asfaltirani uski put. Prema vodiču ostalo mi je oko 3 km do cilja. Ugledam znak na drvetu kako pokazuje da treba skrenuti nadesno. Vodič potvrđuje pa slijedim znak. Ide sve dublje u šumu i kao da se vraća polako na smjer odakle sam došao. Put je jako loš i povremeno nestaje potpuno. Počnem sumnjati da sam na pravom putu, ali ipak nastavljam u istom smjeru. Znak je čudan. Pravi znak je bijelo-crvena zastava, a ovaj je okrenut za 90 stupnjeva. Nakon gotovo sat vremena shvatim da sam na krivome putu. Ne preostaje mi ništa drugo nego vratiti se do asfaltiranog puta. Uzbrdo. Valjda od umora i žeđi mozak više ne funkcionira baš dobro pa radim gluposti. Umjesto da se uvjerim u točnost smjera, ja srljam u krivi. Po tko zna koji put ljutim se na sebe. A na koga drugog kad sam sâm?
Vraćam se na cesticu i čim sam izišao na čistinu, vadim GPS i gledam smjer. Ako nastavim ovom cestom, doći ću u selo udaljeno 3 km. Budući da sam danas već dva puta zalutao, odlučim ići cestom. Uskoro izlazim iz šume. Sunce prži, a žeđ me muči. Noge bole, ali ne zaustavljam se pogledati imam li nove žuljeve. Previše sam umoran da bih mogao stavljati flastere.
Napokon ulazim u selo. GPS mi kaže da je kuća koju tražim na drugom kraju sela. Naravno.
Dolazim u 17,30 nakon 31 km i gotovo 7,5 sati pješačenja. Izmoren i žedan, ali sretan što sam eto ipak uspio. Domaćin mi pokazuje sobu i objašnjava, a ja punim bocu vodom na slavini i ispijam gotovo cijelu litru. Kako je samo ukusna!
Poslije tuša pregledavam noge. Novi ogroman žulj na lijevoj nozi. To je šesti. Uzimam iglicu, dezinficiram je na plamenu upaljača i bušim žulj. Pravim dvije rupe da tekućina može izići. Stavljam compeed flaster. Ostali žuljevi su kao i prije. Ni bolje, ali ni gore. Ako ovako nastavi, neću moći dugo hodati. A i leđa me bole. Već se nekoliko dana ne mogu ispraviti bez bolova. Je li to od torbe ili od svakojakih kreveta, ne znam. A i herpes oko usana se pojavio. To mi se događa samo kad je psihički stres jako velik.
Idem u selo i tražim restoran. Ima samo jedan. A ja sam ponovno jedini gost. To mi ne smeta da zaista dobro večeram. Popijem nekoliko piva i nadam se da će mi to pomoći spavati.
Ne znam je li zbog piva ili umora, ali spavao sam zaista dobro. Madrac je bio jako tvrd i to mi pomaže. Leđa ipak bole. Zavijem svoje žuljeve i obujem tenisice umjesto sandala koje sam jučer nosio. Opraštam se od domaćice i slikam je pred vratima.
Naplatila mi je sobu 50€ plus 5€ za sendviče. To je do sada najskuplje. Obično bude 35€.
Nudi mi još da mi preveze torbu do sljedećeg prenoćišta, ali zahvaljujem se jer mi stvari u torbi trebaju na putu, a vjerojatno bi me i koštalo k’o sv. Petra kajgana.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
