Utorak, 17. svibnja 2011.
Aulla – Massa (40,3 km)
Svjetski centar mramora
Dok ujutro prolazim ulicama, gledam vrh brijega obavijen uskim slojem magle kao šalom oko vrata. U 6,30 sati još je svježe pa hodam brzo. Čeka me duga etapa i pokušavam prijeći što više kilometara prije nego što sunce postane nepodnošljivo. Iznimno, u hotelu sam mogao doručkovati prije 6 sati, zajedno s radnicima čiji se doručak sastojao od espresa popijenoga uz šank. Ja sam pak uživao u toplim briošima.
Krajolik je divan. Blagi brežuljci prekriveni zelenilom šume, a ispod ceste u dolini vijuga rijeka Magra, na čijoj se površini presijavaju zrake jutarnjega sunca. Šteta što ne mogu dulje uživati u tom prizoru. Cesta također vijuga između kamenih litica s jedne i visokih stabala s druge strane. Promet je još slab pa čujem svaki automobil prije nego što ga ugledam iza krivine. Nažalost, to ne traje dugo. Radno vrijeme počinje u 8 sati pa pola sata prije toga nahrupi gomila automobila i kamiona. Radovi na putu još više otežavaju promet pa nekoliko puta prolazim pored duge, zaustavljene kolone. Vozači u automobilima nervozno lupaju po volanu čekajući da kolona krene. I zavidno gledaju kao ja prolazim. Sjetim se pjesme koju je francuski pjevač, pokojni Joe Dassin, pjevao:
„…à Paris à velo, on depasse les autos…“[1]. Ovo međutim nije Pariz, a ni ja nisam na biciklu pa ipak ih pretječem. Ha! Ha!
Traje to dugi niz kilometara sve dok nisam prošao te radove. Sunce se u međuvremenu popelo iza vrhova planine i grije punom snagom. Zaustavim se u gradu Sarzani pored ceste i oblačim kratke hlače. Prolaznici me čudno gledaju, no svejedno mi je.
Nešto dalje mlada crnkinja promatra moja kolica uz veliki divni smiješak. „Questo e comodo!“[2] Da, jako je komotno“, odgovaram uz veliki, iako ne tako divni smiješak.
Iza grada put skreće nalijevo uza strmi uspon. Hladovina ispod visokih stabala još je, srećom, ugodna. Uska asfaltirana cesta prelazi u šumski put pun srušenih stabala. Teško prolazim preko njih ili oko njih. Znakovi su nestali pa provjeravam na svom GPS u. To je Via Francigena.
Na vrhu brijega put je potpuno zarastao u bodljikavu šikaru i jedva se razaznaje. Moram se često saginjati i četveronoške prolaziti kroz nju. Ruke i noge su mi izgrebane i krv teče iz tih ogrebotina. Nadam se da neću zadobiti neku infekciju. Perem ih vodom iz boce. Moj Slavko, treba stvarno biti ćaknut kao ti pa se upustiti u ovakvo nešto. Zašto ti je ovo trebalo?
Dosta mi je šikare. Dosta mi je Vie Francigene i vrućine. Dosta mi je svega. Sutra se vraćam kući. Definitivno! Ta, nisam baš totalno lud!
Nakon te povijesne odluke osjećam se bolje. Silazim u neko selo odakle vidim državnu cestu. Iako je dalje, uputim se prema njoj. Više volim da me neki kamion brzo pregazi, nego da me šikara lagano iskrvari. A kamiona na SS62 ima dovoljno. No nisu oni najveća opasnost. To su profesionalni vozači i, začudo, vrlo, vrlo tolerantni. Svaka im čast. Opasnost predstavljaju automobili koji voze tako blizu jedan iza drugoga da uopće ne vide što se događa ispred njih.
Kolona je automobila zaustavljena, a ljudi trče po cesti. Sudar? To me uopće ne bi iznenadilo. Ne vidim što se stvarno dogodilo pa pitam zadihanu gospođu koja trčkara uokolo što se to dogodilo. Un capriolo[3] je pretrčavao cestu i jedan ga je automobil udario. Ne znam što je capriolo pa to pokušam zapamtiti.
Nastavim dalje. Promet je užasan. Kamioni, kamioni pa automobili. Pa opet ponovno. Buka je neizdrživa. A „miris“ benzina i guma ispunjava zrak. Da poludiš. Ploča pokraj puta objašnjava:
„Carrara, Centro Mondiale per la Produzione, Lavorazione – Comercio del Marmo“ , a ja bih radije bio negdje drugdje nego u tome svjetskom centru mramora. No sutra se vraćam kući pa mi to daje snagu da nastavim. Ne dugo. Ovo je zaista opasno po život pa skrećem s državne ceste nadesno prema moru. Prolazim kroz malo mjesto Luni (XXVIII. postaju nadbiskupa Sigerica). Pitam nekog mladića za najbolji put do Masse. „Pa to je daleko!“ odgovara mi. „Vi želite ići tamo PJEŠICE?“ i gleda me u nevjerici. Ipak, nakon prvog šoka, preporuči mi da idem uz more, koje nije daleko. Poslušam ga. Nakon nekoliko kilometara nađem se na širokoj aleji uz more. S obje strane ceste pješačko-biciklistička staza u hladu palma. Cestom ponekad proklizi neki automobil, a stazom šetači i poneki biciklist. Duboko udišem morski zrak i prepustim se miru nakon one buke. Nevjerojatno! Tako blizu one buke, a tako daleko.
Sad mi se ne žuri. Još je relativno rano, a samo 7 kilometara do cilja. Kolica klize po podlozi ravnoj kao tepsija. U hladu pored mora nije ni tako vruće kao na užarenom asfaltu državne ceste pa se osjećam puno bolje. Sutra se vraćam kući? Ma kakvoj kući! Neću baš tako lako odustati. Bio je to samo težak trenutak slabosti.
Približavam se centru grada. GPS me upućuje prema hotelu Annunziata u blizini. Skriven je velikim drvećem u uskoj sporednoj ulici. Dobijem sobu, kroz čiji prozor mogu dohvatiti grane drveća, koje pruža zaista debeli hlad. Umoran sam nakon prijeđenih više od 40 km, no poslije tuša i kratkog odmora osjećam se dovoljno jakim pa izađem u grad. Kupim majicu, jer je jedna od dviju koje nosim za vrijeme pješačenja pokidana. Kad je vlasnik čuo da sam hodočasnik, postavlja mi stotine pitanja. Kuda sam sve prolazio? Koliko već dugo putujem? Kad mislim stići na cilj? Nudi mi vode, na što se smijem jer danas sam već popio 6 litara. Dadne mi 30 posto popusta na cijenu majice samo zato što sam hodočasnik i priča mi da je Massa grad od oko 70.000 stanovnika, poznat po turizmu a osobito po preradi mramora. Nekih 600 industrijskih i zanatskih radionica zapošljava više od 7.000 radnika i zajedno sa susjednom Carrarom svjetski je centar vađenja i prerade mramora.
[1] U Parizu se biciklom pretječu automobili…
[2] To je komotno.
[3] Srna
Srijeda, 18. svibnja 2011.
Massa – Pietrasanta (22,8 km)
Šetnja morskom rivom kroz uspomene
Vraćam se prema moru širokom alejom između kolone stabala, posađenih s obiju strana pločnika. Ulicom jure automobili, vespe i bicikli. Ljudi se žure na posao. Pospana lica pješaka, koji također brzim korakom nekamo žure. Običan radni dan.
Uz more je mnogo mirnije. Na širokom pločniku, koji je u isto vrijeme i biciklistička staza, tek pokoji prolaznik ili biciklist. Oni ne žure. Ili su turisti ili danas odmaraju. Ni meni se ne žuri, jer današnja etapa nije duga pa uživam u svježem zraku ispunjenom mirisom mora. Prava je to šetnja morskom rivom, kao nekad u Opatiji. I ovdje je more ujutro mirno kao ulje. Kad ovako gledam tu površinu, glatku kao ogledalo, teško je zamisliti divljinu valova kad se vjetar digne. Sjećam se kako je moja supruga bila iznenađena kad me posjetila u veljači, neke u prošlosti izgubljene godine, i vidjela kako nekoliko metara visoki valovi zapljuskuju šetalište na opatijskoj rivi. Prije je tu bila u kolovozu pa je mislila da je more uvijek tako mirno kao onih večeri dok smo šetali rivom i slušali Ivu Robića kako pjeva „Opatijo bajna…“
Eto, i to je hodočašće. Ne samo da me put vodi u skoroj budućnosti u Rim nego me vodi u daleku prošlost i u Domovinu. Duša i srce su tako propusni da uspomene lako izlaze na površinu svijesti. Dovoljan je i najmanji poticaj da se čovjek nađe na nekome drugom mjestu u neko drugo vrijeme i intenzivno proživljava nešto što godinama nije osjećao. Teško je to objasniti a da čovjek ne zvuči patetično.
Zvonce bicikla iza mene vraća me u sadašnjost. Sklanjam se i pustim ga da prohuji pored mene. Koračam ravnomjernim, umjerenim koracima. Potpuno ljubičasti nokat na desnome nožnom palcu više me ne boli. Valjda je umro – jadnik. Narast će drugi na njegovu mjestu.
Dolazim do Pietrasante, no valja mi prijeći još četiri kilometra od rive do hotela u središtu grada. Nalazi se na raskrižju i prozor moje sobe baš gleda na njega. Srećom, u sobi je klima uređaj pa ne moram otvarati prozor, kroz koji dolazi buka automobila.
Nakon nekoliko sati silazim u grad i na recepciji vidim kako objašnjavaju čovjeku, pored kojeg vidim torbu, da treba sobu unaprijed platiti. Teško se sporazumijevaju pa im ja priskočim u pomoć.
Čudim se što ta ista gospođa od mene nije tražila da sobu platim odmah. Možda zbog jezika.
Pietrasanta ima oko 24.000 stanovnika. Ostatci starih zidina ukazuju na postojanje naselja već u rimsko doba, no godina osnivanja grada je 1255., kad je Lucca Guiscardo da Pietrasanta na već postojećoj utvrdi sagradio naselje. U srednjem je vijeku pripadao naizmjenično Genovi, Lucci i Florenzi. U 17. i 18. stoljeću propada između ostalog zbog malarije.
Veliki vojvoda Toskane Leopold II. u 19. st. promiče izgradnju klesarskih škola i tako stvara ekonomsku podlogu za povratak grada u važan centar za preradu mramora.
Danas su se tu smjestili mnogi klesari, kipari i drugi umjetnici, koji rade s mramorom, ali i drugi koji rade s bakrom i staklom koje slažu u divne mozaike.
Radionice su poznate u cijelom svijetu pa je i Papa Ivan Pavao II. tu naručivao kipove, kao i Berlusconi.
Fasada katedrale svetog Martina, iz 14. stoljeća i restaurirana u 17. stoljeću prekrivena je bijelim mramorom. Većina ukrasa u njezinoj unutrašnjosti datira iz vremena vladavine Kristine, Velike vojvotkinje od Toskane.
Velebna i divna je, ali prazna ta katedrala, pomislim nakon što sam ušao. Sjednem na klupu i molim se. Dugo i skrušeno.
Sretnem Švicarca na jednoj terasi pa tu večeramo zajedno. On je Švicarac iz njemačkoga govornog područja i vraća se iz Rima – kaže. Priča mi o težini puta kojim je od Rima prošao. Nekoliko je puta zalutao i pored detaljne karte koju ima. Ovo mu je bila zadnja etapa jer se mora vratiti na posao. Kaže da nije hodočasnik nego jednostavno voli pješačenje. Prošao je, kaže, pješice cijelu Švicarsku.
Četvrtak, 19. svibnja 2011.
Pietrasanta – Lucca (38 km)
Sebastiano
Put izlazi širokim ulicama iz grada i nastavlja cestom nekoliko kilometara, da bi onda skrenuo naglo nalijevo kroz šumu uzbrdo pa nizbrdo grebenima koji odvajaju Valdicastello od Camaiore. Ispod mene i iza mene pruža se vidik na Pietrasantu. More se ne vidi jer se udaljavam od njega. Osjećam se prilično dobro. Žuljeva više nemam, a nokat je potpuno pocrnio i uopće ne boli. Uzbrdo pa nizbrdo po sad lošem putu koji izgleda nitko nije zadužen održavati. Slomljene, isprepletene grane leže preko cijelog puta i otežavaju prolazak. A nakon šume put je prekriven travurinom pa se opet bojim zmija. Ciao, Via Francigena, idem ja cestom.
Vraćam se dakle na cestu. Opet sam pokušao službenim putom i opet ga nakon kratkog vremena morao napustiti. Još će se to često ponavljati.
Sad moram pratiti cestovne znakove i uspoređivati ih sa svojom kartom. Na jednom je raskrižju ploča sa znakom slomljena na polovici pa ne vidim što pokazuje. Nedaleko sjede cestovni radnici pa ih pitam kojim smjerom trebam krenuti da bih došao u Valpromaro. „Pa to je daleko!“ „A da sam vas upitao je li daleko, biste li mi onda rekli kojim smjerom moram ići?“ „Vi namjeravate ići tamo a piedi[1] ?“ I ostade na tome. Ne rekoše mi kuda da krenem pa krenem desno. I pogodim. Cesta se sad serpentinama penje i penje. Srećom, većim je dijelom u hladu, no ipak je užasno vruće. Prelazim s jedne strane na drugu ispred svakoga oštrog zavoja i na jednom od njih ugledam pješaka s torbom na leđima kako mi ide ususret.
„Bon giorno![2]“, „Bon giorno!“ Tridesetogodišnji Talijan Sebastiano hodočasti od Bologne do Santiaga de Compostele. Sjednemo pored ceste i pričamo. Sebastiano je jako simpatičan dok priča kako je napustio posao u potrazi za samim sobom. Jednostavno više ne zna što zapravo želi i što je pravi smisao njegova života, pa je odlučio to tražiti na ovom hodočašću. Nema baš puno novaca pa spava pod šatorom ili u župnim domovima. Kao i većina mladih ljudi koje sam sreo na svojim hodočašćima, prvih dana je pješačio 40-50 km dnevno pa sada ima tendinitis na jednoj nozi. Jedva hoda.
Pričam mu kako sam i ja prije nekoliko godina tražio i našao i sebe i Boga. To ga jako zainteresira i pokušava pronaći recept. Kažem mu da recept ne postoji. U mom slučaju to je bila kombinacija samoće, razmišljanja, meditacije, umora, gladi, žeđi…
„Teško je meditirati, dok pješačim cestom. A Via Francigena je tako loše označena da sam već odavno prestao pokušavati pješačiti njome.“ „Da, i ja sam to isto primijetio, no doći će vrijeme kad taj problem više nećeš imati, pa se nadam da ćeš i ti naći sebe, Sebastiano.“
Rado bismo još pričali, no vrijeme prolazi, a kilometri ne pa se teška srca rastajemo. No prije nego što to učinimo, razmjenjujemo e-mail adrese. Obeća mi da će se javljati svaki put kad to bude moguće i izvijestiti o sebi. I ja njemu to isto obećam. „Moli se za mene!“ kaže i nestane iza zavoja.
Nevjerojatno je ali istinito da se dva čovjeka, različitih godina i kultura, koji se prije pola sata nisu poznavali, i koji se vjerojatno nikad više neće sresti otvore dušu i jedan drugom povjere najintimnije stvari. To se može dogoditi samo za vrijeme hodočašća. U to sam siguran.
Nekoliko stotina metara dalje sretnem još jednoga hodočasnika. I on je Talijan. Raspituje se o putu jer čuo je da je promet jako gust. Preporučim mu da ide uz more kao i ja pa mi je jako zahvalan. Namjeravao je ići autobusom kroz to područje. Još me hvali što tako dobro govorim talijanski. Zahvaljujem mu, no znam da, dok te ljudi hvale kako dobro govoriš neki jezik, to znači da ga ne govoriš tečno.
U međuvremenu sam se ohladio pa su mi mišići donekle ukočeni. Treba mi dugo vremena da nađem prijašnji ritam. Sebastiano mi je još uvijek pred očima. Trideset godina mlad – pred njim je život, a ne zna što želi. Vrijednosti koje mu moderni život nudi ne zadovoljavaju ga, no još nije našao nešto što ga čini sretnim. Molim se Gospi, koja je meni pomogla, da i njemu pomogne naći sebe i svoj unutarnji mir. Svaki dan sam za njega molio.
S druge strane brijega, naravno, opet spust u dolinu. Pješačim dugo uz rijeku Sérchio prije nego što napokon, iscrpljen i gladan, uđem u grad Luccu. GPS mi pokazuje da se tu, na ulazu u stari grad, nalazi turistički ured. Nemam baš dobro iskustvo s njima no pokušam opet. „Hotel? S koliko zvjezdica?“ „Ma, s jednom ili s deset! Svejedno mi je ako je blizu. Prešao sam 38 km i zaista mi je to dosta.“ „Hoteli su skupi. Zašto ne uzmete privatnu sobu? Ima jedna u blizini i košta samo 50 eura.“ Toliko sam plaćao i hotele, pomislim u sebi, no nemam snage raspravljati pa pristanem. Dadnu mi adresu i krenem u potragu. Kuća je zaista blizu, tek 150 metara, kako moj GPS aparat kaže.
Zvonim i javlja se glas gospođe negdje visoko iznad mene s drugoga kata. Pita me trebam li pomoć no kažem onako „originalno“: No, grazie! Vado piano. Chi va piano, va sano e lontano!“[3] – a ona doda: „Chi va forte, va a la morte!“[4] Taj dio nisi nikad čuo, pametnjakoviću jedan.
Stara mi gospođa pokazuje sobu pretrpanu još starijim namještajem. Krevet je širok, no ispostavilo se kasnije, s oprugama iz vjerojatno pretprošlog stoljeća. Dogovaramo se za doručak, koji ona servira tek poslije 8 sati, što je za mene prekasno, pa joj platim sobu odmah, a ona obeća ostaviti nešto hrane na stolu tako da mogu doručkovati kad god želim. Dogovoreno.
Grad Lucca danas ima oko 84.000 stanovnika. Star je to, veoma star grad. Osnovali su Etruščani, a postoje i tragovi ranijega, ligurskog naselja. Godine 18. pr. Kr. postaje rimskom kolonijom. Povijesno središte grada zadržao je rimski plan.
U Lucci je 56. godine pr. Kr. sklopljen sporazum u kojem je potvrđena nadmoć prvoga rimskog trijumvirata između Cezara, Pompeja i Krasa.
Irski redovnik Frediano bio je biskup grada Lucce u 5. stoljeću, a grad je opljačkao Odoakar, prvi germanski kralj Italije. Pod Lombardima je bio sjedište kneza koji je kovao vlastiti novac.
Sveto lice Isusovo iz Lucce (Volto Santo), važna relikvija, koju je navodno isklesao Nikodem, stigla je u grad 742. godine. Lucca doživljava prosperitet zbog trgovine svilom u 11. stoljeću te postaje glavni rival Bizanta. Tijekom 10. i 11. stoljeća Lucca je glavni grad feudalne markgrofije Toskane, više ili manje neovisne države, nominalno podložne caru Svetoga Rimskog Carstva.
Nakon smrti Matilde Toskanske grad postaje neovisna srednjovjekovna komuna sa statusom iz 1160. Kroz sljedećih 500 godina Lucca je ostala neovisna republika. Tu je Dante Alighieri proveo dio svog izbjeglištva.
Lucca je bila druga po veličini grad-država (nakon Venecije), s republikanskim ustrojem. Godine 1805. zauzima je Napoleon, koji je prepušta svojoj sestri Elsi Bonaparte Baciocchi, koju je imenovao „Kraljicom Etrurije“. Taj se događaj spominje u prvoj rečenici romana Rat i Mir L. N. Tolstoja. Nakon 1815. grad postaje kneževinom pod vlašću kuće Burbonaca od Parme, potom dio Velikoga Vojvodstva Toskane, te konačno dijelom ujedinjene Italije.
Lucca obiluje mnogim znamenitostima: Zidine staroga grada ostale su netaknute tijekom modernizacije i širenja grada, što je neuobičajeno za gradove Italije. Kad su izgubile svoj vojni značaj, postale su pješačkom promenadom koja okružuje stari grad.
Piazza dell‘ Amfiteatro, Piazzale Verdi, Piazza Napoleone, Piazza San Michele…
Mnoge bazilike i crkve: Duomo di San Martino (Katedrala sv. Martina), Crkva San Michele in Foro, Basillica di San Fernando i mnoge druge.
Lucca je rodno mjesto skladatelja Giacoma Puccinija, te violonista Francesca Geminiania.
Gradske su ulice, kao u većini starih gradova, vrlo uske i načičkane buticima, kafićima i restoranima. Na ulicama čujem pretežno talijanski jezik. Očito, turisti još nisu navalili u velikom broju. Nakon što sam provjerio kuda Via Francigena prolazi, razgledam bogato ukrašene fasade crkava, od kojih mi se San Michele in Foro čini najljepšom, obasjana zrakama zalazećeg sunca. Šetnja kroz grad ipak me brzo umori, a i gladan sam pa sjednem na jednu od mnogih terasa i čekam večeru, koja se ovdje servira u 19 sati.
Već je skoro mrak dok se vraćam u svoju sobu. Orijentaciju sam, u ovom labirintu uskih ulica, potpuno izgubio. Pojma nemam u kojem se smjeru nalazi zgrada s mojom sobom. Uključim GPS, koji sam, srećom, ponio, no i on ima problema jer satelitski je prijam između ovih visokih zgrada loš. Ipak se nakon kratkog lutanja nađem pred svojom zgradom.
[1] Pješice
[2] Dobar dan
[3] Ne, hvala! Idem polako. Tko ide polako, ide zdravo i daleko.
Slavko Jurčević
Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privatni album
Nastavlja se…
[4] Tko ide brzo, ide u smrt.
