Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Nedjelja, 17. travnja  2011.

Etalans – Mouthier Haute-Pierre – (25 km)

Nisam baš dobro spavao na previše mekanom madracu, ali to mi je već poznato iz prijašnjih hodočašća. Svaki dan drugi krevet, i to najčešće neudoban.

Put je sad vodio preko livada pa se ponekad uopće nije vidio. Srećom, moj se GPS dobro snalazio i upućivao me u pravom smjeru. Bez njega bih imao problema slijediti put.

Druga je polovica puta bila cesta bez puno prometa, a posljednjih pet kilometara spuštao sam se u dolinu gdje se nalazi moj današnji cilj, Mouthier Haute-Pierre. Spust je bio vrlo strm pa sam stalno morao držati rukama drške kolica i kočiti ih. „Ako sutra uspon iz doline bude ovako velik, nadrljao sam“ – pomislim.

Hotel se nalazio odmah pored rijeke. Rekoše mi da je soba na prvom katu, ali to je bilo u podrumu, gledano s ceste. Međutim balkon i prozori moje sobe bili su na drugoj strani zgrade visoko iznad rijeke. Divan pogled na šumu s druge strane uvale i na uzburkanu rijeku, čiji se šum čuo do mene. Bit će prava uspavanka.

U selu je bila neka fešta pa je bilo puno ljudi, koji su prolazili pored terase na kojoj sam  sjedio i pijuckao bijelo vino prije večere. Ovaj put je hotel bio otvoren pa sam mogao jesti toplu hranu.

Ponedjeljak, 18. travnja  2011.

Mouthier Haute-Pierre – Pontarlier  (22 km)

Malo topla hrana, malo vino, malo zvuk rijeke učinili su da sam spavao kao klada i pun snage krenuo dalje. Uspon nije bio onako strašan kao spust jučer pa sam dobro napredovao. Većinom cestom. Bila je u početku uska i nije bilo puno prometa. Međutim što sam se više približavao Pontarlieru, cesta je bila šira a promet gušći, da bi nekoliko kilometara prije grada postalo prilično opasno. Nije bilo puno mjesta za pješake na cesti, a kamioni su prolazili velikom brzinom. Morao sam proći kroz industrijsku zonu pa ih je bilo mali milijun.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Bio sam sretan kad sam napokon ušao u stari dio grada i pješačku zonu, gdje sam našao prenoćište. Nisam bio rezervirao sobu jer u travnju nema puno turista pa sam barem novac za telefoniranje uštedio. Tako ću nastaviti sve do kraja, s rijetkim iznimkama.

Grad, na visini od 800 metara, ima nešto manje od 20.000 stanovnika. Ima nekoliko lijepih spomenika. Trijumfalna kapija svetog Petra iz 18. stoljeća, portal stare crkve Annonciades (18.  st.) i crkva Saint-Bénigne (15. st.), gdje sam se pomolio i divio se vitrajima koje je 1976. g. kreirao slikar Alfred Menessier.

Utorak, 19. travnja  2011.

Pontarlier  – Saint-Croix  (23,3 km)

Ljepota prirode i ružna pogranična sela

Opet uspon, spust pa još veći uspon. Izmjenjuju se šumski putovi, uske ceste i bijeli putovi. Iznimno težak put ipak se isplatio. Priroda je veličanstvena. Pogled u dolinu pružao se preko zelenih livada, drveća i šarenilom proljetnoga cvijeća. Ptice su se natjecale u pjesmi i to je bio jedini zvuk koji sam, osim lupanja vlastitog srca, čuo. Miris cvijeća ispunjavao je već topli zrak. U daljini se nazirao veliki dvorac „Château de Joux“, blizu kojeg ću kasnije i proći. Za ovakvo nešto isplati se proliti nekoliko litara znoja.

Foto: Slavko Jurčević/Privatni album

Nažalost, druga polovica puta je cesta koja prolazi kroz zaista ružna sela. To su skijaške postaje i možda zimi, prekrivene snijegom, izgledaju lijepo, međutim sada to izgleda ružno, napušteno i bez ikakva karaktera. Srećom, svemu ima kraj pa i tomu posljednjem mjestu koje je nadvisilo sva ostala u ružnoći. Prijeđem Švicarsku granicu na prijelazu L‘Auberson i zaustavim se na terasi odmah nakon toga. Nestala su ružna sela u Francuskoj. Ispred mene, preko polja na kojima su pasle krave, vide se u daljini vrhovi planina. Zrak je oštar jer ipak je to 800 m nadmorske visine.

Vlasnik me upozori da je Via Francigena kroz Švicarsku označena znakom Route 70. Kažem mu da ja slijedim svoj GPS koji se ne slaže uvijek sa znakovima. Ipak odatle slijedim Route 70, preko livade, između krava. Ovdje proljeće još nije potpuno stiglo. Trava je tek zelenkasta a jedino cvijeće su visibabe. Prolazim kroz livade, gdje moram otvarati i zatvarati ograde, farme gdje seljaci popravljaju traktore i dovikuju pozdrave. Poneki pas laje i trči iza mene. Jedan se čak usudio pomirisati me. Pomilujem ga po glavi i poželim da je moj Paddy tu.

Prije Saint-Croixa promašim znak i nađem se na cesti. Uska, vijugava uzbrdica puna automobila koje su vozili divlji agresivni vozači. Svaki treći mi je svirao i pokazivao prstom na svoju glavu. Valjda ih boli glava. Meni je ipak laknulo kad sam na ulazu u Sainte-Croix skrenuo s ceste.

Malo je to mjesto s nešto manje od 5.000 stanovnika i na visini od 1.200 metara. Potpuno iscrpljen idem kroz ulice i prvog prolaznika pitam za najbliži hotel. Uputi me i nađem se ispred Hotel de France. Malo dalje je Hotel d’ Espagne. „Fantasielos“[1], rekao bi Švabo.

Hotel je udoban i 30% skuplji nego onaj najskuplji u Francuskoj.

Odem kasnije u crkvu i molim se. Molim se za svoju obitelj. Molim Gospu da čuva moju suprugu i dadne joj dovoljno snage i strpljenja. Molim je da čuva moju djecu i njihovu djecu. Moju braću i njihove obitelji. Molim je da zagovara Gotovinu i Markača kod svog sina Isusa, da im pomogne prebroditi ove teške trenutke koje proživljavaju sada. Molim je da pomogne svima onima koje sam sreo i koji su meni pomogli. Molim je da meni dadne dovoljno duševne i fizičke snage da stignem u Rim. Osjećam da mi je potrebna Njezina pomoć. Siguran sam da me neće napustiti. Pratila me i pomagala mi na dosadanjim hodočašćima. Slala mi svoje anđele kad mi je to bilo stvarno potrebno. Tako će biti i na ovom putu, siguran sam, jer bez Njezine pomoći izgubljen sam. A Ona je previše milosrdna da bi me ostavila samog. Ohrabren, šetam se i uživam u mirnoj, ugodnoj atmosferi jednoga švicarskog sela.

Slavko Jurčević