Inzkovo nametanje odredbi kaznenog zakona će imati sasvim suprotan učinak od onog što je on naveo kao tumačenje, kao i suprotan učinak onoga što stoji u samome tekstu nametnutog zakona.
Kao tumačenje on navodi kako su „ovo zakonske izmjene za relaksiranje i rasterećenje svih naroda i građana BiH“. Samo budala može misliti kako će nametanje pravnih formulacija zločina koji su se dogodili dovesti do „relaksacije odnosa“.
Naravno da je bilo za očekivati snažan otpor iz Republike Srpske, kao što se to i dogodilo. Dalje, formulacija samog zakona u svom početku glasi „Tko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom“ da će se kazniti kaznom zatvora.
Tko je taj tko će tumačiti je li netko opravdava ili ne? Vraćamo li se to u vremena verbalnog delikta? Tretira li ovaj zakon amneziju Selme Cikotića vezano za zločin u Bugojnu? Amneziju Bakira Izetbegovića vezano za Grabovicu, Doljane, Uzdol, Varešu i drugim mjestima masovnih zločina Armije BiH? Amneziju Šefika Džaferovića na ono što su radili mužahedini dok je bio ratni načelnik CSB-a u Zenici?
Dalje, postavlja se pitanje tko će provoditi i na koji način ovaj zakon? Ukoliko NSRS-a sutradan od dana stupanja na snagu ovog zakona donese zaključak koji bi bio protivan ovom zakonu, hoće li policija ući i uhititi sve zastupnike u Skupštini? Ukoliko se Dodik oglasi, a već jeste, hoće li ga se uhititi u Sarajevu?
U slučaju potvrdnog odgovora na oba pitanja, je li to „rasterećenje i relaksiranje odnosa“? Samo se dalo materijala u ruke separatističkim težnjama političke Banja Luke i kontaminiranju javnog prostora temama koje smo trebali davno ostaviti iza sebe.
Davno se shvatilo kako je Valentin Inzko uvreda za zdrav razum, najplaćeniji glasnogovornik službene sarajevsko-bošnjačke politike i najveći teret suverenosti i iole normalnom funkcioniranju BiH kao države. Po uzoru na Wolfganga Petricha i njegovih nametanja iz zračne luke, Inzko se dosjetio, netom pred odlazak, pojačati na najjaču temperaturu bh lonac i napustiti teren, ostavljajući nama kaos iza sebe.
Jedina pozitivna stvar u svemu ovome leži u samome činu. Inzko je ovim činom pokazao besmisao ovakve BiH kakva je ona danas. Pokazao kako BiH ni po čemu nema odlike suverene države. Svako nametanje je korak bliže njenom konačnom raspletu. BiH ovakva kakva jeste nema svoju budućnost. Država koja parazitari nad samom sobom i koja je postala taocem same sebe, na način da najbrojniji narod, preko sindroma vječne žrtve, nastoji dogmatski nametnuti svoja pravila i ideje te za to ne štedi i ne bira resurse i sredstva.
Vrijeme je da se konačno krene jasno razgovarati o samom konceptu BiH kao države, a Inzkovo nametanje je pomoglo u tome da o tome razgovara prije nego se to očekivalo.