Odlaziš tiho poput svoje sjene
Ko sve odvažne žene
Iz prkosa ili ponosa
Ne zatvaraš sobna vrata
Da svi ispod oka vide moju tugu
Moju samoću

Kažeš na pragu
Napustiti te želim i hoću
Dosta mi je provincijalca
Golog studenta
Muškatira
Gol si ko crkveno zvono

Samo se čuju na ulici kapi kiše
Dok niz zrcalo teku moje suze
I razmastiše šminku na tvome voštanom licu

Nisi dala ni da ti dotaknem ruž usnama
I nebo je olovno i teško ko mlinski kamen
U sebi rekoh
Pomozi mi Bože i Amen

A oblaci bijeli jastuci
jure nekamo ka sjeveru
I nebo plače
Sve jače
I jače

U srcu osjećam pokidanu najlonsku mrežu
I čujem kako pucaju te tanke niti na srcu
Jer u životu sam naviko da vječito gubim
Gubim sve one koje iskreno ljubim

Tako sam prazan
Ko odbačena štakula cigara
Na ulici
Ko prazna morska školjka što je more leluja
na svome dnu

Stojim u svom bolu
Nisi ni zbogom rekla
Otišla si u plišanom odijelu
Sa tašnicom ispod ruke
Nekom nepoznatom stazom
Sa gradskim kicošom
Nekom barabom

Meni si ostavila sjetu
Neko našvrljano pismo na krevetu
Da me sjeti na lijepo vrijeme
Provedeno s tobom

Kažeš
Sve će izliječiti godine i vrijeme
Vrijeme liječi i zacjeljuje sve rane
Da godine s tobom ne blijede
Već to dobro znam

A kad su se osušile i izblijedile moje suze
Puste daleke ceste
Što vode nekamo ka sjeveru
Odvedoše te od mene
Da ni sam ne znam kamo.

Milan Bojkić/Tomislavcity