U gotovo svakome duvanjskom selu postoji barem jedno mjesto u kojem ljudi rado vole navratiti, popiti kavu, porazgovarati. Ta mjesta uglavnom zovemo gostionicama, kafićima i birtijama, a u njih najradije navraćaju mladići i odrasli muškarci. Koliko su upravo takva mjesta bitna i potrebna pokazuje i današnje vrijeme kada su mnogi gotovo ogorčeni njihovim zatvaranjem ili ograničenjem rada. Ta, sjetimo se samo legendarne izreke našega Ike iz Vedašića: „Otvaraj, mi požeđali!“
Jedno od takvih mjesta ugodnoga druženja je i prisojački kafić Dinamo, svojevremeno i restoran čiji su vlasnici bili gorljivi Dinamovi navijači. Naime, davnih 1970-tih spomenuti kafić vodio je Branko Kapulica. U to vrijeme je njegov stric i ujedno vlasnik objekta, pokojni Jozo Kapulica Jožin, otišao u Njemačku. Tamo je boravio desetak godina, a po povratku s rada proširio je ugostiteljsku uslugu te uz gostionicu otvorio i restoran. Vrhunska usluga i ukusna hrana, koju su do sredine 1980-tih spravljale Jožinova supruga Danica i kći Branka, bile su pozivnica zbog koje su se mnogi gosti često vraćali.
– Od 18-te godine dolazim ovdje, a danas imam više od 40. Ovo je uvijek bila domaćinska kuća. Imao ili ne imao, ovdje nikada nisi bio ni žedan ni gladan. Jožin je više hrane podijelio, nego li naplatio, domeće Drago Perković Zec dok ispija svoje omiljeno piće.
Smrću Jožinove supruge Danice, a kasnije udajom kćeri Branke, Dinamo je opet bio samo kafić. No i dalje je imao stalne goste. Tu su se nestrpljivo iščekivale utakmice hrvatske nogometne, ali i drugih hrvatskih reprezentacija, navijalo se i igralo šaha. Spomenutu drevnu vještinu sve do smrti rado je zaigrao Jozo Kapulica Jožin. Tu se raspravljalo o lokalnoj i globalnoj politici. S toga mjesta odlazilo se na svjetska i europska prvenstva i vraćalo.
Dinamo postoji i danas zahvaljujući Daliboru Kapulici Daliju, Jožinovom sinu kojem je desna ruka u poslu supruga Ružica.
Strastveni lovac i hrvatski branitelj, koji se tijekom Domovinskoga rata kao maloljetnik pridružio postrojbama HOS-a, nije mislio da će nastaviti očevim stopama.
– Gostionica je bila zrela za obnovu, a novca za to nije bilo kao ni neke prilike za novi posao. I supruga i ja mislili smo od ovoga odustati, ali na koncu smo ipak odlučili nastaviti. Prije dvije godine uspjeli smo obnoviti objekt. Imamo svoje goste, uglavnom naše domaće ljude. Ljeti je življe, osobito za Veliku Gospu, kada se domaći i iseljeni Prisojani nakon obiteljskoga ručka okupe za našim stolovima. To zna potrajati i do kasno u noć. Dok su moji roditelji radili ovaj posao, bila je drugačija situacija. Uvijek je vrvjelo, a najčešće su navraćali Dalmatinci. I dandanas dogodi se da netko od njih navrati i zatraži hranu. Iznenade se saznanjem da više ne služimo jela.
– Zanimljivo je da svi hvale krumpir salatu koja se ovdje posluživala. Ne znam kako su je spravljali, ali očito je u tome jednostavnom jelu bilo nešto posebno, domeće Dalijeva supruga Ružica.
Otkud Dalmatinci u Dinamu, pitam Dalija?
– To kod nas nikada nije bio problem, pa ni danas. I u našem mistu ima i Dinamovaca i Hajdukovaca. U kafiću puštamo glazbu i jednih i drugih navijača. Pustiti Hajdukovu himnu nije nikakav problem. Meni se jedino ne sviđaju one navijačke skupine koje idu u krajnost, koje zakazuju tučnjave i slično. Zato katkad volim radije pogledati njemačku ligu, pojašnjava naš sugovornik.
Ima li Dinamo budućnost?
– Vidite, mislio sam promijeniti ime kafića, ali ne dopuštaju mještani. Moji gosti ovdje se osjećaju k’o u svojoj kući. A imaju i pravo. Kad ih žene zovu na telefon, čujem kako im odgovaraju da su u roamingu pa sam mislio baš tako nazvati kafić „Roaming“. No, uzalud mi. Kažu, bolje i da ih žene zovu dok su u roamingu, nego da nestane Dinamo. Pa eto, neka im bude, pomirljivo će Dali.
Objašnjava da ne bi bilo drugačije ni da da su o imenu lokalnoga kafića odlučivali i iseljeni Prisojani.
– U zadnjih nekoliko godina u svijet je otišlo 15-ak naših obitelji. Porazno je to za ovo selo, kao i svako drugo iz kojeg ljudi odlaze. Pandemija koronavirusa dodatno je blokirala život, odražava se to u svim segmentima pa tako i na naš posao. Eto, ja sam samo u ovome vremenu izgubio 30-ak stalnih gostiju, govori Dali.
No, supružnici Ružica i Dali ne boje se života. Imaju četvero djece i kažu: „Dok smo zdravi radit’ ćemo, a dalje štogod bude.“
Njihove dvije kćeri Danica i Iva treniraju taekwondo i u tomu su vrlo uspješne, dok je najstariji sin Jozo, baš poput svojevremeno djeda Jožina, krenuo u svijet trbuhom za kruhom.
Naš razgovor pomno prati Dalijev najmlađi sin – pučkoškolac Petar.
– Volim voziti motor, igrati se nogometa na školskome igralištu s prijateljima, a navijam za Hajduk, jer ne želim iznevjeriti kuma Tonija Sučića Penću, kratko i jasno predstavi nam se ovaj mališan.
Možda je i Dali svome ocu nekad davno nešto obećao. Nada se da će jednoga dana u suradnji sa stričevićem Slavenom Kapulicom „proširiti biznis“. Možda će opet otvoriti restoran?! Ovisi o mnogočemu.
U razgovor se uključi Zec.
– Svaka čast Daliju. Dobar je, ali slobodno napiši da danas od ovoga ne bi bilo ništa da nije njegove Ružice.
Njegova izjava zaslužna je za još jedno piće.
Uz kavu i pregled obiteljskih fotografija nastavile su izvirati uspomene. Kao jednu od zanimljivosti u svezi ove obitelji kažimo da je kći Danica rođena na Staru godinu, na obljetnicu smrti njezine bake čije ime ponosno nosi. Porod se dogodio u kući a uspješno ga je obavio Dali!
Zora Stanić/Tomislavcity
Fotogalerija:/Tomislavcity/Privatni album
