Piše: Stipe Ćurčić Ćipa/Tomislavcity
O slobodi
U početku bijaše sloboda, divlja i nevina, krilata i bosonoga…
U kamenoj kući na samome kraju svijeta svega je bilo dovoljno. I kruha crnoga, i vode kišnice, i križeva…
Križeva je bilo kao u nekoj još neispričanoj priči s okusom soli. Od zore do mraka držeći se za ruke ja i netko meni neznan, hodajući po kamenju, na nekom još nerazumljivom jeziku smijali smo se i plakali pjesme opaljene suncem, nošene vjetrom.
A kada bi snoćalo, prašnjavi, gladni i umorni lijegali smo u postelju ispod neba i molitvom rasprostrli zvijezde.
Oče naš… plavičasto – srebrno…
Zdravo Marijo… ružičasto – zlatno…
Blještavo – treperavo… Slava Ocu…
I tirkizno – sanjivo… Anđele čuvaru mili, svojom snagom nas zakrili …
I nismo se uspjeli ni razbuditi, već smo se biblijski skotrljali na prostranu ledinu. U odjeku mnoštva glasova, u velikoj bijeloj kući, ja sam pronašao jezik i spoznaju da je moj pogled slab i umoran.
Zatekla me u igri, došla je iznenada u obličju tužne i lijepe žene. Nježno mi je stavila ruku na rame i rekla: „Za neke igra mora prestati“. Odbaci krila, obuj se jer put je dug, a divljak kojega nosiš u sebi uprljat će ruke slobodom.
O odrastanju i sazrijevanju
Imala si pravo, lijepa i tužna neznanko!
Bolnice, škole, trgovi, kavane i beskrajni hodnici velegradski. Ponekad sam lutao besciljno, ispunjen strahom i neslobodan. Iako ništa nisam razumio, živio sam. Jednoga dana shvatio sam da je moj pogled umro.
Mostovi, parkovi, raskrižja… Stajao sam dugo, razmišljao i odlučio, potrebno je molitvom prosuti prštavi sjaj zvijezda kao nekoć. Treba se vratiti pjesmama na još nerazumljivom jeziku.
Ja sam odrastao i sazrijevam i onoga trenutka kada sam očima duše pogledao istini u oči, vratio sam se slobodi iz početka. Nevinoj, divljoj, krilatoj i bosonogoj.
Moje srce je otvoreno za smislenu patnju i trpnju i ja sam kao čovjek pripravan za prihvaćanje i nošenje križa.
Foto: Ivica Šarac
