Piše: Stipe Ćurčić/Tomislavcity

Nema ništa bolje i ljepše na ovome svijetu od rata. Rat je najvjerniji čovjekov prijatelj. Svi drugi prijatelji čovjeka su nekada iznevjerili, ali ne i rat. On ga prati od početka do današnjih dana.

Ne znam što je ovaj svijet zamislio, ali znam da je mir glupost i da ga treba zabraniti. Ili još bolje, treba zabraniti i pomisao na mir, jer je on nešto najgore što se čovjeku može dogoditi. Rat je tako divan, opojan i nitko kao on, svojim mirisima i bojama, ne širi ljubav i prijateljstvo među narodima. Evo npr. ovaj rat koji se upravo događa dokaz je svemu gore navedenom.

U ovom slučaju imamo ukrajinski narod koji ni kriv ni dužan strada i pati, bez obzira što su mu njegovi prijatelji iz Europe i Amerike obećali  pomoći. Ukrajinci očito nisu razumjeli svoje prijatelje. Oni njima nisu obećali, nego su im samo mislili obećati pomoći. I ne samo to, tko je kriv Ukrajincima što su „ni krivi, ni dužni“ i što ne shvaćaju bit pravoga prijateljstva.

A pravo prijateljstvo je ustvari kad nekoga prevariš, kad ne izvršiš obećanje, kad mu pružaš moralnu podršku i kad tobože suosjećaš s njime. Ukrajinci su možda već danas shvatili, ali prekasno, da nema razlike između onih koji ih napadaju i oni koji ih tobože štite. A sve ovo što se događa djelo je sinova tame i zla. Samo oni, sretni, trljaju ruke, kličući: „Bit će posla, a bit će i zarade!“ Doista mi je žao ukrajinskoga naroda i svih drugih naroda koji na isti način pate. Ali nije mi žao što se urušava ovaj svjetski poredak. I neka se ruši sve što se treba srušiti. I neka propadne sve što je napravljeno nakaradno, nemoralno i nečovječno. A upravo je takav današnji svijet.

Iako je sve ovo što se trenutno događa apokaliptično, beznadno i bezizlazno, sjetimo se Isusovih riječi: „Tko se mača laća, od mača i pogiba“. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek biti. Možda nam se nekada čini da dugo čekamo, ali bit će.