U ovim vrelim ljetnim danima naš savršeni grad sliči na pravo turističko mjesto. Sve je puno: kafići, restorani, trgovine, prodajni centri, ulice, parkirna mjesta… Sve je u nekom ludom zanosu, užurbano i bučno. Trešti istočna glazba iz automobila sa stranim i domaćim registarskim pločicama.

Piše: Stipe Ćurčić/tomislavcity

Ovi naši sa Zapada došli su na odmor. I neka, tako i treba. Došli su se malo opustiti od one germanske stege, konačno skinuti vidljive i nevidljive maske i nadisati se ove duvanjske arije, jer, priznat ćete, teško je cijelu godinu živjeti i raditi s maskom i poštivati sve moguće mjere i zakone.

Zato, što god oni ovdje radili i kako se god ponašali, čast izuzetcima, ne treba im ništa zamjeriti. Ni prebrzu vožnju, ni nepropisna parkiranja, ni lumpovanja do zore…

Živeći i radeći na Zapadu, naučili su šta valja, šta ne valja, šta se isplati, a šta se bome ne isplati. Znaju oni i da je ovdje skoro sve jeftinije, osim jedne odluke. Jeftinija su vjenčanja, popravljanje i zamjena zubi, frizure, masaže. Jeftinija je i pobožnost, pa većina od njih pohrli u Međugorje, kao da tamo od kuda dolaze nema katoličkih bogomolja. Također, jako dobro oni znaju da nigdje kao ovdje nema takvih derneka, dana sela, turnira, gangaških susreta i roštiljskih druženja.

Upravo na jednom takvom druženju, jedan moj rođak, recimo iz Gummersbacha koji je želio ostati anoniman, nakon što mi je podijelio nekoliko savjeta, a da ih uopće nisam tražio, priča mi ovako:

– Pa nije vama ovdje tako loše. Samo da se popravi ta nesritna ekonomija. Nemojte misliti da je i tamo k`o što je nekada bilo. Fali brate moneta. Ne mere se više ušćedit k`o prije.

Pitam za jednoga rođaka, za kojeg želim da ostane anoniman, zašto nije došao kući?

– Ne da mu šef. Samo, brate, nek` ostane među nama, slabo on zarađuje.

A onda ja svom vrlom rođi postavih pitanje svih pitanja:

– Pa ako kod nas nije tako loše, a ti ovdje imaš kuću, imaš zemlje, nikakav te se posao ne boji, zašto se onda ne vratiš?

– Ma nisam lud, tamo mogu bolje zaradit, a bolja će mi bit i penzija, odgovori mi.

Isto tako, prije nekoliko dana, navrati kod mene kući još jedan rođak kojega jedva i poznajem. Baci pozivnicu na stol i reče:

– Šenim se…

I odmah ode, a ja u sebi opsovah:

– Neka, Bože ti zdravlje…

Nakon Velike Gospe, kad vjetar donese hladne kiše, svi će se oni razići. Vratit će se svojoj germanskoj stegi, poslovima, maskama, mjerama i zakonima.

A mi koji smo ostali, hodajući utihnulim ulicama ovog savršenog grada kladionica i osmrtnica, po tko zna koji put upitat ćemo naše vlastodršce, čije se košulje nisu baš uznojile, zašto svi odlaze?

I da, umalo ne zaboravih spomenuti koja je to jedina odluka koja nije jeftina. To je odluka o povratku.