Piše: Stipe Ćurčić Ćipa/Tomislavcity
“Jedino što mi je ostalo od tebe si ti, pogužvana, ukradena, slomljena na rubovima, da bih te, kada to poželim, mogao prepoznati”.
“Dobro, početak i nije loš, a mogu li ja dalje nastaviti…?”
“Hej!”, uzviknuh prestrašeno, “tko si ti?” Obratim se glasu koji nikada ne bih mogao objasniti, glasu koji nisam čuo ušima, nego nutrinom obasjanom reskim svjetlom trenutka, koji se ne može vidjeti očima.
“Kako kaže donositelj dobre vijesti: ne boj se, ja sam samo jedna obična slika za koju misliš da je jedna, ali to je privid. U meni je onoliko slika koliko ti poželiš. I da nastavim onu tvoju pjesmu tvojim stilom: Dodiruješ me prstima, gledaš me usnama, kušaš me jezikom, mirišeš me… Dubina, visina i daljina. Tamno i bljutavo sam ti nečitka…”
“Prestani luda sliko, ovo je već izrugivanje! I ljutiš me. Ja sam te nekoć vidio.”
“Bez ljutnje, molit ću lijepo. Ponavljam ti, ja sam samo jedna obična slika u koju ti želiš ući. Ustvari želiš se naći u prostoru i vremenu prije moga nastajanja.”
“O, da sliko, želim, ali ne znam kako to učiniti.”
“Ma, ovo ništa ne valja”, rekoh sebi i uzeh papir da ga iskidam i bacim u koš.
“Nipošto, nemoj odustati!, opet se javi glas iz slike. “Ali računalo i pisaći stroj ne dolaze u obzir. Ostale uvjete imaš. Noć je, tvoji su zaspali. Uzmi tablicu i šilo kako bi ti bilo što teže pisati. I tako, mučeći se, prođi kroz nevidljive zastore tišine.”
Negdje u daljini čula se stara napuljska pjesma. Koračam tamnim i beskrajnim hodnikom i kažem sebi: “Sjećanja su kao kad bezbroj narukvica od lažnoga zlata padne na pločnik ispred moje škole, a djevojčica koja ih sakuplja, jednostavno mi ne izlazi iz misli.”
Odjednom se nađem pred vratima boje trule višnje i na njima brajični natpis:
“Dobro došli na poseban sat”.
Pokucam i nestrpljivo uđem. Na trenutak me zaslijepi svibanjsko sunce, a onda napola zatvorenim očima pokušavam obuhvatiti sve one koji sjede na svojim mjestima. Želim ih sve zagrliti i reći im nešto lijepo, ali usne mi ostaju nepomične i odlazim na svoje mjesto. Iza mene ulazi naša razrednica V i odgajatelj S. Nešto se sašaptavaju. Razrednica uzima dnevnik, ali predomisli se i vrati ga na stol.
“Evo draga djeco”, započne odgajatelj S, “došao je taj dan koji ćete zasigurno uvijek pamtiti. Vi kročite u novi život”, ganutljivo se zagrcne i zastane.
A onda se tužnim i umornim glasom javi naša razrednica:
“Ovo je poseban sat, molim vas ostanimo trenutak u mislima jedni na druge.”
Trepere slike u mojim suznim očima… Čitava jedna galerija likova, kuštravih dječaka i blijedih i krhkih djevojčica, lepršavih knjiga iz kojih izlijeće bezbroj riječi… I osjetim onu blaženu radost kao kad ti tišina nježnim prstima dodiruje umorne kapke. Htio bih opet nešto izreći, nešto najljepše, nešto što do sada nikada nisam mogao.
Otvaram oči i gledam svoju razrednicu. Umorna je. U daljini se čuje stara napuljska pjesma koju je voljela pjevati. A onda pružam ruku odgajatelju S. Nemam riječi da iskažem njegovu plemenitost i dobrotu.
I opet one nejasne i treperave slike u kojima mi ususret dolaze moja prva učiteljica i moji nastavnici i odgajatelji…
Budim se u nekom autobusu sjedeći s onom djevojčicom što je skupljala narukvice od lažnoga zlata na pločniku ispred škole. Ne znam koje je doba dana, samo znam da mi je ugodno i da mi neki blagi vjetar mrsi kosu.
“Mislim da je dosta, oživio si onaj prostor i ono vrijeme prije moga nastanka”, javi se glas iz slike.
“Jesam, ali kako se vratiti u stvarnost?”
“Vrlo jednostavno, sjeti se onog davnog jesenjeg dana kada si prvi put prošao alejom i došao u svijet od kojeg se nikada više nećeš moći otrgnuti.”
Sjećanja su kao kad baciš kamen u malu rijeku što tiho teče Duvanjskim poljem i kamen praćnut u vodu stvara krugove koji se šire. I onda nastaje mir i tišina. I razmiču se zastori kroz koje se prelazi u stvarnost.
Umoran sam, bole me ruke i prsti od pisanja šilom na tablici. Odlazim spavati.
