Ovih dana, dok se zahuktava vjersko-prehrambena manifestacija „Blagoslov polja“, dobio sam pismo jednog našeg sugrobljanina, čije ću retke rado podijeliti s vama. Neka vas to pismo ne čudi, jer primam ja poruke različitih sadržaja i na različite načine, ne samo sa Zemlje i ispod zemlje, nego i iz svemira. Komuniciram ja s različitim oblicima života, ali to je neka sasvim druga priča.

Piše: Stipe Ćurčić/ tomislavcity

Kada bih o svemu tomu pisao, nametnula bi vam se jedina logična konstatacija, a ta je da sam potpuno lud.

E, pa nisam potpuno, ali jesam malo. Moja glava često je u oblacima, naginjem je na sve strane, pričam sa sobom, mašem rukama i, uz pačji hod, smješkam se bez povoda, pa ljudi misle da me anđeli zasmijavaju.

Međutim, pustimo sve to i vratimo se pismu našeg sugrobljanina koje prenosim u cijelosti, bez bilo kakve cenzure i ispravljanja filozofsko – teološko – psiholoških, logičkih i svakih drugih postavki.

Dragi živi,

mrtav sam, jer sam umro, što znači da nisam živ. Dragi moji, za života sugrađani i budući sugrobljani, za ovu priču uopće nije važno kada sam živio i kada sam umro. Jedino vam mogu reći da već odavno nisam pod zemljom, a ono što i sami možete pretpostaviti je da sam u raju, čistilištu ili paklu. Ako me želite pitati za svoje najmilije, ne smijem vam reći gdje se oni nalaze, jer bi se neki od vas ugodno ili neugodno iznenadili, a možda i razočarali, pa bi počeli tužiti i suditi u nedogled.

Da se razumijemo, u groblju nema mirnoga počinka. Pošto smo tamo odložili svoj ovozemaljski teret, otišli smo u vječnost, gdje smo raspoređeni prema zaslugama. Dakle, groblja su samo postaje vremenske raspadljivosti, u kojima  posao besprijekorno obavljaju: crvi, bakterije i ostala nevidljiva živina. I, dakako, vrijeme.

Nije mi do hvale, ali ću vam rado ispričati svoje iskustvo. Kad sam ja umro i kad me se sve to dohvatilo, crvi su rekli da se odavno nisu tako počastili. Nemojte se zbog ovoga osjećati neugodno i odvratno. Ovo vam govorim kako bih vam ukazao da se za života ne bojite razmišljati o smrti, a pogotovo da se ne bojite umrijeti.

Ali, dosta je bilo romantike i poetike. Sada ću vam ukazati i na nekoliko ružnih navika koje vi živi imate prema svojim pokojnima i prema grobljima.

Groblja su vam neuredna i zapuštena. Čistite ih od prigode do prigode. I u onim rijetkim trenutcima inspiracije, kada organizirate mjesne akcije čišćenja groblja i grobnica, prvo što vam padne na pamet je to da će taj posao za vas odraditi neki drugi ljudi, inače poznati kao provjerene korisne budale.

Što tek reći kada vjetar, podrugljivac stari, s fijukom po groblju razbaca silne količine smeća: izgorjele svijeće, uvelo cvijeće, one idiotske plastične aranžmane i vijenčine, gipsane anđeliće i ostale kipiće.

A tek vaši spomenici, oni su posebna priča… Razmećući se ružnoćom, uložili ste u te mramorne nakarade milijune i milijune novaca. Srušili ste i uništili lijepe i jednostavne kamene križeve koje su izrađivali vaši stari, ulažući u svoj trud: talent, strpljenje i ljubav. Još se i divite svom kičeraju, bahato se nadmećući tko će skuplje, tko će više…

A onda naposljetku te spomenike ukecate svijećama od lažnoga voska, gipsom iz plastičnih aranžmana i na brzinu smrljanim molitvama.

I za kraj, evo i jedan savjet u ime svih mrtvih. Kad pohodite vaša groblja, ne budite sebični, ne molite samo za svoje, nego za sve pokojne, jer ne znate gdje je tko raspoređen. Sjetite se da ćete i vi jednoga dana umrijeti i postati ono što ste i prije bili – prah zemaljski.

Ovdje moj mrtvi neznanac završava svoje pismo.

Nakon svega pročitanoga, izašao sam vani zapaliti cigaretu i srediti misli. U stvarnost me vrati glas moje stare sumještanke koja me na svom svakodnevnom putu do groblja uredno pozdravi i kaže: „Idem i danas malo porazgovarati sa svojim pokojnima“.

Foto: Ilustracija/Arhiv