Piše: Stipe Ćurčić Ćipa/Tomislavcity

Nepoštovani i nedragi gospodine MEZ,

pišem vam ovo pismo u nadi da ćete možda pronaći koji trenutak za mene. Ljudi kažu: „Vrijeme je novac“. Znam da vi nemate vremena, ali novca itekako imate, a ako ga slučajno nemate, uzet ćete ga od onih koji imaju, a pogotovo od onih koji nemaju.

Drugujem s vama više od dva desetljeća i dobro znam što i kako radite. Ja sam, kako se to kaže, jedan običan mali čovjek u svemu prosječan, pa i u inteligenciji. I ne samo to, ako vas ne vrijeđa, Hrvat sam i katolik u zemlji u kojoj vi i vaši prijatelji vedrite i oblačite, čuvate mir, krojite zakone i bdijete nad našim kolektivnim i pojedinačnim sudbinama.

Uz najbolju volju nisam uspio saznati kako se zovete i odakle ste, iako mi je svejedno jeste li: Američanin, Nijemac, Židov ili se možda pravite Englezom. Budući da vam ne znam ime, u ovom pismu zovem vas MEZ. Također, nije mi jasno jeste li muško, žensko ili ono, pa vam se, unatoč političkoj nekorektnosti, obraćam kao muškarcu. Uzgred rečeno pitam se kako to da ni nakon dvadeset i više godina niste uspjeli progovoriti hrvatskim jezikom, iako na jedan čudesan način jako dobro razumijete što mi Hrvati pričamo, o čemu razmišljamo i što snujemo.

Također, primijetio sam da se volite igrati i da imate jako puno hobija. Neke ću i navesti: npr. neprestano nas upozoravate kako ne smijemo kršiti sporazume, a sami ih kršite i to obično na našu štetu, što kod nas izaziva veliko ushićenje i zadovoljstvo. Trpali ste neke naše ljude u zatvor, oduzimali im sva ljudska prava, da bi ih, nakon što vrijeme donese zaborav, velikodušno pustili i ukidali im zabrane, osim, naravno, prava na javno djelovanje.

Primijetio sam također da pod punom ratnom opremom i oklopnjacima volite posjećivati banke, uzimati narodni novac, uništavati gospodarski potencijal i govoriti nam kako je to jako dobro za našu svijetlu budućnost.

Neprestano nas upozoravate kako ovu zemlju ne volimo dovoljno. A mi se baš satiremo od ljubavi prema njoj i ne možemo naći riječi kako opisati koliko nam je draga. Pa zato i odlazimo iz nje kako je ne bi opterećivali vlastitim problemima, iako znamo da nam i tamo gdje dolazimo neće biti ništa bolje.

Jednom ste rekli da je ovo lijepa zemlja gostoljubivih, čestitih i poštenih ljudi, iznimnih prirodnih ljepota i najboljega Izbornog zakona na svijetu. Jer vrhunac je demokracije da sudjeluješ na izborima, a drugi izaberu za tebe. Tko nam je kriv kad ne shvaćamo i ne razumijemo da smo građani. Zašto bi bili Hrvati, kad je to u 21. stoljeću glupo i nazadno. Priznajem, puno toga mi još ne shvaćamo i ne razumijemo. Ne razumijemo na primjer ni to da vam je omiljena igra praviti nas budalama. A vi to uporno činite, ističući svoj nevjerojatan matematički talent. Za vas je npr. i pet – trećina od 17. Svaka čast, šteta što niste predloženi za Nobelovu nagradu.

Nepoštovani i nedragi gospodine MEZ, ima još puno toga što vam želim reći, ali mi Hrvati inače ne volimo dosađivati i gnjaviti, jer i vi sigurno imate svojih briga i problema. I nemojte se ljutiti na mene što vas uz najbolju volju ne mogu poštovati i govoriti da ste mi dragi kad to objektivno niste. Možda ste nekada u životu čuli da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju, ili vam je možda poznatija ona priča da je čovjek nastao od majmuna? Ne znam kako stojite s vjerom ili nevjerom, ali znam da se prema nama ponašate kao da smo nastali od troglodita.

Vidite, jako smo vam zahvalni na tomu i ništa vam ne zamjeramo, jer mi znamo da će vam sve ono što ste uradili i što radite jednoga dana jednako propasti.

I na kraju, unatoč svim vašim zlodjelima, primite moje srdačne pozdrave i uživajte ovdje, jer ondje sigurno nećete.