Piše: Stipe Ćurčić Ćipa/Tomislavcity

Korizma je putovanje iz praha u prah, hod za Isusom od rođenja do smrti na križu i uskrsnuća. Korizma je i vrijeme žrtve, odricanja i promišljanja o smislu života, ali i vrijeme za novi početak.

Sve gore navedeno dobro je poznato svima nama. Ali, pustimo ozbiljna razmatranja. Ovo Seciranje pozabavit će se našim uobičajenim predkorizmenim promišljanjima koja se uglavnom odnose na odricanja. Prije nego što navedem neka od njih, moram biti potpuno iskren i reći da ni sam nisam ništa bolji od onih koji glasno najavljuju svoja odricanja, koja obično završe samo u teoriji. No, da ne bih previše teoretizirao, vratit ću se našim uobičajenim korizmenim promišljanjima. Evo kako ona otprilike izgledaju:

  • Odreći ću se kave, cigareta, slatkiša, alkohola…
  • Neću jesti meso svaki dan…
  • Ne znam baš hoću li postiti, možda petke. Ne znam, vidjet ću…
  • Bože mi oprosti, teško je postit, a i ova korizma dugo traje… Više ću moliti, ali i tu imam problem, jer ne mogu dugo moliti. Nekako mi misli odlutaju, pa jedva čekam da završim.
  • Odreći ću se ogovaranja, zajedljivih komentara, strpljivo ću podnositi kritike… A opet kad promislim kakvog sve svijeta ima, tko sve posti i moli, ne znam ima li baš smisla išta od toga raditi.
  • Činit ću dobra djela milosrđa i ljubavi. Ali kad vidim kakvi sve lopovi pomažu i kome se sve daje pomoć, ne daje mi se ništa.
  • Možda ću kroz korizmu malo češće ići u crkvu. Samo, brate, kad vidim tko sve ide u crkvu i sjedi u prvim redovima, dođe mi da se pokupim i odem. A tek propovijedi! Najčešće duge, a još češće dosadne.
  • Trebao bih se odreći beštimke, ali ne znam kako ću, jer kad ugledam pojedine face kako se arče i šepure, moram im nešto zalajati, pa kud puklo da puklo.
  • Mogao bih ne ići u birtiju. Uh, kad se sjetim one korona izolacije i predugoga boravka s ukućanima, zaključujem da mi to nije pametno odricanje.
  • Možda bih se trebao odreći kladionice. A opet zar se ja vele i kladim. Svaki dan pomalo. Kao da je to neki grijeh.
  • Možda bih se najlakše mogao odreći gledanja televizije. Jednako zaspem na kauču i probudim se u gluho doba noći.
  • A da se odreknem mobitela? Uuuu, to bi mi najveća pokora bila, kako ću bez mobitela? Možeš me onda i ubit. Ni jedan broj više ne znam napamet, a ne znam ni što ću onda sa sobom i pustim vremenom.

I na kraju junak ove priče donosi zaključak:

  • Ma šta se ja imam odricati. Nemam se čega odricati i najbolje bi bilo da se odreknem odricanja, jer kakvi su drugi, ja sam, brate, skroz dobar. A i briga Boga za moje odricanje. Ima On i pametnijeg posla.