Ne dajte se zbuniti, ovaj grad se zove Nikako, jer se ne zove nikako. Njegovi su stanovnici na referendumu tako odlučili.

Piše: Stipe Ćurčić/Tomislavcity

Dosta im je Delminiuma, Županjca, Duvna, Tomislavgrada, Palikraka, Benjamingrada… A zadnji naziv Sirlibgrad ovdašnjim je ljudima prelio čašu i odlučili su ovaj grad nazvati Nikako.

Prvobitnoj ognjištarskoj zajednici to nije bilo pravo, ali tko za njih mari. Oni su jednako treća vrsta ljudi i svakako pred nestankom. Njihove nastambe su, uglavnom, smještene na rubovima Nikako polja. Tu su životni uvjeti nepodnošljivi. Velika korporacija s tvornicama iz čijih se dimnjaka isparava opijum sreće uskoro će zaplijeniti njihove parcele, tako da će pitanje Prvobitne ognjištarske zajednice konačno biti riješeno.

Godina je po novom kalendaru 333., budući da je Svjetska vlada odlučila uvesti novo računanje vremena koje počinje od stare 1789. i početka Francuske revolucije.

„Dobro došli u komunu Nikako. Ovo je doba nas Evropeida“, natpis je koji stoji na ulazu u grad.

Ulice su široke, a drveće, ukrasni grmovi i cvijeće su od nekoga nepoznatog materijala. Gradom dominira Hram europeidske vjere jedinstva. Nalazi se na mjestu gdje je nekoć bila neka bogomolja. A tamo gdje se nalazila Uprava grada, danas je staklena palača s velikim natpisom: „Podružnica evroazijskoga saveza“.

Ostali objekti u gradu su potpuno identični. Uz ulice su nanizane male kockaste sive kuće, sa zamućenim staklima na vratima i prozorima. Nema nekadašnjih škola, dječjih vrtića, staračkoga doma, trgovina, restorana, caffeterija, nema institucija kulture i umjetnosti. U novom svjetskom poretku sve je to postalo nepotrebno, jer ljudi novoga doba u mozgu imaju čipove u kojima su smještena sva znanja i sklonosti određene prema kastama kojima pojedinci pripadaju.

Grad je tih, prolaznici žure, gledajući ispred sebe. Samo se iz velikih zvučnika povremeno čuje „Oda radosti“.

Na jednoj palači sagrađenoj od meni nepoznata materijala nalazi se veliki zaslon na kojemu se pojavljuju natpisi: „Strancima zabranjeno razgovarati sa stanovništvom“, „Zabranjeno korištenje znaka plus i zloupotreba 12. i 27. slova abecede, jer podsjećaju na mračno doba Prvobitne ognjištarske zajednice“, „Uskoro obred inicijacije u evropeidsku vjeru jedinstva“, „Strogo kažnjivo čitanje literature u kojoj se spominje vjera Prvobitne ognjištarske zajednice“ itd.

Na mjestu na kojemu je u pradavna vremena bio sportski kompleks nalazi se poligon za preodgoj ljudi iz prošlosti, tvrdoglavaca i primitivaca. A tamo gdje je nekad bio hotel, danas je zajednička kuhinja za cijelu komunu.

Bolnica je gdje je oduvijek i bila, samo s novim krilom za eutanaziju nesposobnih, nemoćnih i beskorisnih članova novoga europeidskoga društva.

Kad se malo bolje pogleda, grad nije ni manji ni veći u odnosu na vrijeme od prije jednoga stoljeća.

Ono što se nekoć zvalo Duvanjsko polje, danas su ogromne plantaže nekakvih biljaka kaktusnoga izgleda iz kojih se proizvodi osnovna sirovina za prehranu stanovništava i strojeva.

Rijeke kakve poznajemo više ne postoje. Njihovim koritima pruženi su veliki cjevovodi kroz koje teče novo pogonsko gorivo za utaživanje žeđi ljudi i strojeva.

Smeća nema, ali ništa ne odiše čistoćom. Okolne planine i brda načičkani su čeličnim tornjevima, turbinama i ogromnim halama u kojima se proizvodi nova energija o kojoj ja ne znam ništa.

Ali znam da će se mnogi od vas pitati: gdje je tu moja kuća, moje selo, kvart ili ulica? Nema ništa od toga, potražite ih u pričama u kojima piše da će sve biti sutra kao i danas. Inače, za puno toga ste uskraćeni u ovoj mojoj priči, jer nemam smisla za detalje.

Želio sam zaviriti i u druge okolne komune, ali ipak sam se predomislio. Pa valjda i oni imaju nekoga tko piše njihova Seciranja.

Foto: Ilustracija