Piše: Stipe Ćurčić Ćipa/Tomislavcity

PUT

Svatko ima svoj otok istine, ali do njega nikome nije lako doći. Godinama sam prikupljao snagu i hrabrost da se survam niz nezamislivo strmu obalu do mora, nadajući se da će mi ostali dio puta ići lako i predvidivo. Ali, opet se prevarih. Kao u nekom pradavnom mitu čekala me lađica.

Uđoh i snažno zaveslah prema otoku. Što sam jače veslao lađica se sve brže i brže okretala oko sebe. Izađem i nastavim svoj put, hodajući po moru. U početku je išlo lako, ali čim pomislim kako je otok daleko, propadnem u vodu. I što mi je drugo ostalo nego put nastaviti plivajući. I plivao sam, ali umor me već potpuno savladao. Polako sam tonuo s mišlju kako nikada neću uspjeti doći na otok moje istine. I dok je more uzimalo moju priču, začuh glas: „ Budi more i budi val koji će se uskoro razbiti o obalu željenoga cilja“.

RATNIK, REDOVNIK I RIBAR

Ležao sam na pješčanoj obali dok je sunce lagano spuštalo svoju zlatninu u srebrni sitniš namreškanog mora. Razmišljao sam kako je otok moje istine idealno mjesto i kako su ljudi na njemu nekako bolji od nas s obale.

„Aaa,  ti li si taj kradljivac mojih snova!“ – začuh ljutit glas. Ustadoh.

”Udarit ću te kamenom!”

Preda mnom je stajao čovjek u iznošenoj vojničkoj odori, nejasnoga lika i godina koje nisam mogao odrediti. Nagonski sam zatvorio oči i duboko u sebi osjetio hladne trnce poslije udarca, krckanje u glavi, a uski mlaz nečeg tako toplog i životnog klizio mi je niz lice. I vidio sam sve uzalud utrošeno vrijeme, besciljna lutanja ružičastim predjelima mašte, svoj uspavani duh i previše budna osjetila. I na mom otoku istine resko je sinula spoznaja da sam više vremena potrošio uzalud nego što mi ga je još ostalo.

„I, zašto si krao moje snove?“ – obrati mi se neznanac premještajući kamen iz ruke u ruku.

„Pa… s vremenom svi mi uprljamo ruke poslom koji radimo… i u želji da uspijemo… „ – pokušavao sam pronaći odgovor.

„I u želji da uspijemo zanemarimo moralnu dimenziju. Ti si krao moj trud i moje snove!“

„Jesam, ali možda je ovo i kušnja za tvoju živu vjeru i upravo u ovom trenutku Bog želi vidjeti kako će njegov sluga vjerni i ponizni baš sada reagirati.“

„Nisam svetac, jer da jesam ta tvoja diplomatska glava ne bi ostala čitava“ – reče i baci kamen u more.

„Opraštaš mi?“  – upitah pomalo bojažljivo.

„Da, opraštam ti.“

„Tko si ti?“ – upitah ga.

„Na tvome otoku istine ja sam ratnik, redovnik i ribar.“

„Zašto si ratnik?“

“Čovjek je uvijek u ratu, on neprestano ratuje i stalno  je zaraćen. Ako si zdrav, onda si ravnopravan u ratu, a ako si bolestan onda dalje ratuješ protiv jakih neprijatelja, ali si razoružan. Bolest je razoružanje, ali na otoku tvoje istine djeca Božja i kao takva pobjeđuju“.

„Zašto si redovnik?“

„Živim i radim s drugim ljudima na otoku tvoje istine i takav život ima kvalitete kao i bilo gdje drugdje: isti osjećaji ljubavi, mržnje, ljubomore, odbacivanja i divljenja. Ja znam da izvana ti taj život idealiziraš. Ako ikada uspiješ prevladati prirodni otpor kada ti drugi kaže što trebaš raditi i činiti, tada ćeš se slobodno prepustiti obavljanju dnevnog rasporeda i uživati u jednostavnosti dana“.

„A zašto si ribar?“

„Već se snoćalo i treba poći na počinak. Ne boj se, tu iza ugla ne čeka te neki strogi ljudski čuvar reda nego tvoj milosrdni Gospodin. Ne kradi tuđi trud i sanjaj svoje snove, a sutra ću ti reći zašto sam ribar.“