Piše: Stipe Ćurčić/Tomislavgrad
“Mi što se danas rastajemo, možda se nikada nećemo sresti, ali ono malo sunca što smo jedni drugima dali, nitko nam nikada ne može uzeti.”
Posvećujem svojoj učiteljici Ani Karlović
Nedavno sam s prijateljima poslovno boravio u Sarajevu i pošto sam na brzinu obavio svoj dio posla, odlučio sam posjetiti osnovnu školu koju sam davno pohađao.
Dok koračam alejom jednog sarajevskog predgrađa, srce mi jače zakuca… Rekoh sam sebi: S uspomenama treba biti oprezan. Nipošto im ne treba pristupiti s visoka. Treba ih proživjeti, blago ih pomilovati, zahvaliti im i ostaviti ih na ono mjesto odakle smo ih uzeli. Imam običaj pohvaliti se kako mi je još samo pamćenje mlado i krepko, ali postoje trenutci, a to je upravo ovaj, kada i pamćenje i razum i prosuđivanje i rasuđivanje treba poslati na spavanje i prepustiti se uspomenama.
Ulazim u školu i sve mi je nekako neobično. To su ipak neka druga djeca i neki drugi učitelji. Prostorije i predmeti u njima čine mi se minijaturnima. Ulazim neprimijećen u svoj razred. Sve je isto, isti raspored klupa, polica za knjige… Samo nema Titove slike.
Neka to bude jedne davne godine, jednog rujanskog sunčanog poslijepodneva kada me je majka uplakanog dovela u školu. Onda si se na vratima pojavila ti. Ne mogu se sjetiti tvoga lica, ali glas ti pamtim. Pomalo grub, ali nekako uhu drag. Pružaš mi ruku i kažeš:
– Zovem se Ana, tvoja učiteljica.
Čujem žamor u razredu, svi učimo na glas, a ti ustaješ i govoriš nam kako je vrijeme da se smirimo i opišemo kako nam se sviđa život u školi.
Vadim krunicu iz džepa i puštam da mi suze slobodno teku, suze koje peru lice i razgaljuju dušu. Prikazujem ovu molitvu za tebe Ana i za sve druge učitelje i odgajatelje koji su mi na bilo koji način pomagali i učili me. Za tebe posebno, jer ti si me naučila pisati i čitati, naučila si me da budem prirodan, da uvijek hodam uspravno, da sebe prihvatim onakvoga kakav jesam. Naučila si me da je život pun uspona, ali i padova i da sve treba podnositi strpljivo i dostojanstveno. Danas shvaćam zašto si mi davala najgori pribor za pisanje i najderutnije knjige za čitanje. Nikada mi ništa nisi progledala kroz prste, ni jednu mi ocjenu nisi poklonila, a to sam ponekad žarko želio. Imala si razumijevanja za moje suze kojima sam solio neslanu juhu kada su mi rekli da se ni prije, a ni poslije jela ne trebam krstiti, jer Boga nema, a ako ga i ima, On nam ovdje nije potreban.
Ana, iako ne znam gdje si i jesi li uopće živa, neka ti Bog da sve što ti je potrebno.
I dok hodam školskim dvorištem, poput rojeva zvijezda u vedroj noći, naviru sjećanja, dragi glasovi, mirisi i rapsodični zvuci gitare. U mojoj glavi lepršavo se smjenjuju godišnja doba. Blagi povjetarac u mirisu jorgovana donese mi proljeće. Ljeto mi zamirisa čokoladom, a jesen u predgrađu poprimi miris rakije šljivovice i dunja. Nađoh se i u magli jedne zimske večeri. Pod mojim sjetnim koracima snijeg je raskvašen i prljav. Zrak je nepodnošljivo ispunjen smogom… Promrzao, ali sretan, mislim na ruke koje su me danas prevele preko ceste i vapim za šalicom tople kave i komadićem kruha. Jedrim bučnim gradom i s naporom pokušavam čuti kuckanje moga bijeloga štapa čija duljina, usput rečeno, određuje širinu mojih horizonata. Sve ostalo je volja i prepuštanje Providnosti.
I opet čujem tvoj glas Ana:
– Djeco, vi ste pred završetkom škole, voljela bih da mi napišete što želite postati jednoga dana.
Zvoni zvono u mojoj glavi, zvono za ustajanje, za doručak, početak nastave, ručak, poslijepodnevni odmor, večeru, spavanje… Umoran sam, tako bih rado usnuo.
– Gospodine, nije vam dobro, treba li vam pomoći, začuh nepoznati glas.
– Ne hvala, sve je u redu, samo s uspomenama treba oprezno, treba ih vratiti na ono mjesto odakle smo ih uzeli.
Foto: Tiflološki muzej Zagreb
