Sve su pripreme obavljene. Boljela je južina. Uskoro će doći najbolji strugači neogenskog sloja koji će svo jim okrutnim strugalicama ostrugati baš sve. I sve će se vode sliti u tu prazninu i bit će to najljepša kriptodepresija… Dodah kroz smijeh:
– A mi ćemo biti najljepši „kriptode presivci“… Uh, što me boli, ali ne znam što…

Piše Stipe Ćurćić: Ćipa

Prenem se iz košmarnoga sna i slika čudovišta u bijelom odijelu sa crnom strugalicom skliznu sa zida i poput miša zavuče se ispod ormara, tamo gdje je nikada nitko neće pronaći.
Onda se pojaviše nejasni sivi oblici, ukrašeni zelenim vjenčićima, a slika crveno – bijele tajne započe pucketati i njezini narančasti plamičci zazujaše bolno u jugoistoku moje glave, ako se okrenem prema prometnoj cesti, dočekan hladnim curcima kiše…
– Tko se to igra sa mnom?
Čekam. Južina je žuto – zelena, gvaljava, krpičasta, a bol koja me voli škrguće zubima, pakosno lista sve moje pročitane stranice i priča me, priča me do granica neizdrživosti.
– Ma, nije to ništa!- kažem sebi – doći će plava bura, a plavo je zdravlje i radost.
Lebdim gradskim ulicama koje sam jednom davno poznavao. Pored mene prolaze ljudi koje je netko istrgnuo iz sna. Zagledam im u lica, a oni to ne primjećuju. Želim ih upozoriti da će se dogoditi nešto strašno, nešto što će nas strovaliti u najljepšu kriptodepresiju kada dođu strugači i ostružu neogenski sloj.
I vičem glasno:
– Sve će se okrenuti naglavačke, i ulice, i kuće, i tornjevi bogomolja, i drveće, i planine, i mi ćemo se okrenuti naglavačke i hodajući gledati začuđeno vodnjikavo nebo, posuto zvjezdanim arhipelazima, koji čekaju na nas nezaslužne, koji ćemo jednoga obećanog dana na slamkama spasa pristati uz njihove strme obale.
Vičem, ali nitko me ne čuje. Po obližnjim gostinjcima ljudi se grohotom smiju, ispijaju kavu iz punih šalica, listaju novine, a ja im i dalje govorim:
– Zar ne vidite, luđaci? Crveni dižu glave, sukerine što misle da su vukovi viju, škljocaju vilicama… i ponekad u kasnim noćnim satima čuje se hijenin smijeh koji zloslutno odzvanja našim gradom.
Hodam i pitam se čemu služe oči ako moram gledati stopalima.
– Evo ih, tu su negdje, katakombe svjetlosti!
I sjetim se kako smo jednom davno, još dok je neogenski sloj bio netaknut, Patricija, Ela, Minta, Dolores i ja sjedili, pili kavu iz praznih šalica, smijali se, a ustvari bili smo tužni. Bol se preselila u jugozapad moje glave. Odjednom se nađoh o odvratno – hladnoj paučini.
– Stani, vidiš da dalje ne možeš, kao da ti je južina udarila u glavu – reče mi oznojena glasina i grubo me odgurnu.
– A, zašto ne mogu? – upitah.
– Ne možeš, jer nisi zaslužan, ovo je prostor i vrijeme u kojemu žive zaslužni. I zato, m’rš!
– Dobro! – rekoh i osjetih u sebi lijenost i popustljivost do ljigavosti – predajem se, ali ne mogu razviti bijelu zastavu, jer mi to ne da plava bura, a plavo je zdravlje i radost.
Lagano silazim niz kišne stube i držim se za svoju ogradu. I kažem sebi:
– Lijepo je imati nešto za što se možeš pridržati.
Sjedim na krevetu. U mojoj sobi gori svjetlo koje nije upaljeno. Sa slike se smiješi crveno – bijela tajna. Lagano podižem ruku, nježno se milujem po čelu i skidam bol od jugoistoka do jugozapada. Vani me pričala bura, zdrava i plava… naša duvanjska.

Foto: Ilustracija/stock-photo