Ne znam uopće kako započeti ovu temu. S koje god joj strane priđem, čini mi se teška i bolna, ali zaobići je jednostavno ne mogu.

Piše: Stipe Ćurčić Ćipa/Tomislavcity

Teško je biti star. Pogotovo u današnje vrijeme kad društvo svoje članove vrjednuje po načelu: „koristan – beskoristan“. Ako ne umremo mladi ili u nekoj srednjoj životnoj dobi, jednoga dana možda ćemo i mi ostarjeti. Iako nam se čini da je to daleko, vjerujte, godine brzo prolaze, pogotovo nakon pedesete.  Obično se kaže da se naša ljudskost najbolje zrcali u odnosu prema starima i nemoćnima. Neki mudraci su govorili: „Ako želiš postići savršenstvo, onda brini o svojim starim roditeljima i strpljivo podnosi sve ono što je donijela njihova starost“.

Došlo je neko ludo vrijeme, nitko nikoga ne podnosi: djeca roditelje, roditelji djecu, mladi stare, stari mlade, jer svatko želi imati svoj prostor, svoje vrijeme i svoju komociju. U svemu tomu najgore prolaze naši stari. Kad odrade svoje, te od godina i bolesti onemoćaju, traži se način kako ih negdje skloniti. Doista su u današnje vrijeme rijetki oni koji starost provedu sa svojim najbližima i umru u vlastitome domu, što je nekada bilo sasvim normalno, da ne kažem prirodno.

A to mjesto sklanjanja zove se starački dom. Takva ustanova postoji i kod nas. Neopterećeni, bez straha i predrasuda, zavirimo malo u taj prostor. Statistikom se nećemo baviti, jer ta stara lopuža može dokazati i nedokazivo. Prvi osjećaj koji se meni javio pri ulasku u ovu zgradu je osjećaj tuge i napuštenosti. Možda zbog toga što sobe i ostali prostori više podsjećaju na bolnicu, pa sam se pitao jesam li možda zalutao u kakav novovjeki špital ili polusuvremenu čuvaonicu starih osoba. Inače, u dobro uređenim zemljama, prije svega protestantskim, ovakvi prostori su osmišljeni kao oaze mira, u kojima vlada obiteljsko i društveno ozračje s korisnim aktivnostima i sadržajima. Nažalost, kod nas to nije moguće ostvariti, budući da je ustanova pretrpana različitim kategorijama korisnika, kao što su: umirući, koje su otpustile bolnice i nema tko o njima brinuti, bolesnici sa psihičkim i težim tjelesnim oštećenjima, različiti socijalni slučajevi, kao i oni koji su još vitalni, ali ostatak života žele provesti u miru jedne ovakve ustanove. Teško je organizirati rad u takvim kompleksnim okolnostima u kojima se konkretno nalazi naša ustanova koja skrbi o starijima. I onda smo u situaciji da svi trpe, i korisnici i djelatnici.

Ali i u takvim uvjetima na prvom mjestu trebaju biti korisnici i njihove potrebe. Čuo sam različita iskustva korisnika, od onih kojima je dobro, ali i onih kojima u Domu nije dobro.  Sve su to činjenice koje upozoravaju da bi se više pažnje trebalo posvetiti korisnicima u psihološkom, duhovnom, sociološkom, medicinskom i svakom drugom pogledu. Korisnici se inače u priči o Staračkom domu rjeđe spominju kada slušamo izvješća na Općinskome vijeću. Obično čujemo da djelatnika nema dovoljno i da su nedovoljno plaćeni, sa čime se apsolutno slažemo. Ali također slušamo i uvijek istu mantru da pod hitno treba povećati cijenu smještaja i usluga. Možda i to treba, ali je ključno pitanje što se korisnicima nudi za ono što plaćaju i zašto im se traži dodatni novac za pojedine usluge.

Mi se kao zajednica busamo u prsa svojom humanošću i beskrajnom dobrotom, međutim, stanje je sasvim drugačije. Ne vodimo dovoljno brige o starijim osobama i ponašamo se kao da ćemo vječno biti mladi. S obzirom na cjelokupnu društvenu i gospodarsku situaciju, uslijed velikoga odlaska mladih obitelji i sve većeg broja starijih i usamljenih krajnje je vrijeme da se, ne samo razmišlja, nego krene u realizaciju izgradnje novoga doma ili nadogradnju postojećega u kojemu bi se korisnicima ponudili upravo onakvi uvjeti i sadržaji, po uzoru na već spomenuta uređena društva.

I vrapcima na grani u našoj općini poznato je da oni koji dođu na vlast postavljaju svoje ljude na rukovodeća mjesta javnih ustanova, pa se s pravom pitamo koliko se pri tome vodi računa o onim stvarima koje bi trebale biti na prvom mjestu, a to su: stručnost, predanost poslu i odgovornost. Iz svega navedenog da se naslutiti da bi Starački dom u Tomislavgradu trebao funkcionirati na drugačiji način, jer ovaj dosadašnji model pokazao se neučinkovitim.

Istina je da ćemo možda jednoga dana svi ostarjeti, a lako moguće i pokucati na vrata ove ustanove koja bi trebala biti moralno zrcalo zajednice u kojoj živimo. A ona to trenutno objektivno nije. Znam da će se nakon ovoga teksta neki možda i naljutiti, ali neka će. Neka upotrijebe sva demokratska sredstva da me demantiraju. Jednostavno osjećam potrebu ukazati na neke pojave u našem društvu koje se, uz dobru volju i nesebično zalaganje, mogu riješiti na dobrobit sviju nas. Ako pak ne vjerujete u ovo napisano, odvojite malo svoga slobodnog vremena i onako diskretno posjetite Starački dom, ako naravno epidemiološke prilike to dopuste. Bit će mi drago da mene neprosvijetljenoga prosvijetlite.