Bilo je to negdje početkom sedamdesetih minuloga stoljeća, kad su zime bile hladnije, proljeća čarobna, ljeta čudesna i kratka, a jeseni bujne i mirisne. Bilo je to u vrijeme, kako netko pametan reče, kad su naše vrline bile javne, a mane tajne.
Piše: Stipe Ćurčić/Tomislavcity
Koliko me sjećanje služi, kao sedmogodišnje dijete nešto sam malo i vidio, ali svejedno sam za sve one koji su me poznavali bio slip. U to vrijeme trebalo je puno hrabrosti i upornosti da se takvu djecu pošalje u školu, jer ih tadašnji redoviti školski sustav nije prihvaćao. Pamtim jedno rujansko predvečerje kad me pokojna mater Matija dovela u Zavod za slijepu djecu, koji se nalazio negdje na sarajevskoj periferiji. Nakon što smo obavili sve potrebno za prijem, mater se u suzama oprostila od mene, a ni ja joj nisam ostao dužan. Plakao sam danima.
Tješeći me, jedna odgajateljica me je upitala:
– A odakle si ti, sine?
– Pa iz Duvna, odakle ću bit, odgovorih joj kroz suze.
– A nisi jedini iz Duvna. Ovdje su, u ovoj školi, tvoji zemljaci: Milan Vukadin, Katica Seser i Dujo Tadić, rekla mi je.
Iako nikada nisam čuo za njih, bijaše mi nekako milo oko srca, što i ovdje ima netko moj. I tako je započelo jedno vječno prijateljstvo. Pamtim mnoge događaje, slike i prizore iz naše sarajevske svakodnevice. Nezaboravni su bili naši odlasci kući na zimski ili ljetni raspust. Još se sjećam, dok se stari plavi autobus kotrljao prema Duvnu, mi smo neprestano pjevali. Naravno, Milan je morao sjediti do prozora. A naše majke: Travanjka, Ruška, Kaja i Matija, koje bi došle po nas i među kojima se također rodilo trajno prijateljstvo, znale bi zagangati i zapjevati bećarac. U tome je obično prednjačila Travanjka. Zašto, kada spominjem majke, kažem „naše majke“? Pa iz jednostavnoga razloga što smo ih nas četvero tako doživljavali. Kada bi bilo koja od njih došla svom djetetu u posjet, došla bi svima nama.
Kada bi se s raspusta vratili u Sarajevo, poslovično bi nekoliko dana bili tužni i odradili koju turu plača. Vi koji to niste doživjeli, ne možete razumjeti što osjeća dijete koje je u najosjetljivijoj dobi odvojeno od svoje obitelji.
Ali treba biti iskren i priznati da nam u toj sarajevskoj školi nije bilo loše. Puno smo toga dobroga tamo naučili, stekli mnoge prijatelje i crpili snagu za nove životne izazove. Tugovali smo, veselili se, nismo gladovali, ali nismo bili ni siti. Bolovali smo od istih bolesti, imali svoje simpatije i svatko je od nas volio nešto posebno.
U sjećanjima vidim Milana u športskoj dvorani. Vitak, zgodan, vješto barata košarkaškom loptom. Omiljen je u društvu, pogotovo među djevojčicama.
Vidim i Kaću. Uvijek je u pokretu. U ruci drži neke estradne novine. Uz krckanje starih gramofonskih ploča, pjeva Ljupkine pjesme i naravno zaljubljena je u Zdravka Čolića. Sutra se već odljubila i ima novu simpatiju, onoga grcavog Vladu Kalembera.
A ako je nekakav nestašluk u pitanju ili se čuje: “Dinamo, Dinamo“, tu sam uvijek mogao pronaći svoga Duju.
Jedna odgajateljica koja nas je voljela, znala je reći:
– Ova duvanjska dica su mi posebno draga, jer su uredna i čista.
A takvi smo doista i bili, jer smo od kuće ponijeli savjete da među svit uvijek trebamo ići čisti i u misnoj robi.
Po završetku osnovne škole, svatko je otišao na svoju stranu. Nismo se često viđali, ali redovito smo se raspitivali jedni za druge.
Rat nam je svima okrenuo život naglavačke. Kao i meni, vjerujem da su se i njima promijenili životni planovi.
Dujo i Kaća danas žive i rade u Švedskoj, a Milan i ja, svaki na svoj način, svakodnevno „pilamo“ slušatelje Radija Tomislavgrad.
Nedavno smo se, nakon skoro četiri desetljeća, našli u punom sastavu na terasi Caffe cluba Ćićko. Kroz priču i smijeh oživjeli smo zajedničke dane i uspomene. Mi, duvanjska dica, koje život nije nimalo mazio, puni smo vidljivih i nevidljivih ožiljaka. Ali, unatoč svemu, sretni smo i zadovoljni ljudi.
