Kažu neki pametni ljudi da se djeca ne sjećaju ničega što im se dogodilo do treće godine života.
Iako nisam pametan kao oni, ne slažem se uopće s tom teorijom. Naime, na svijet sam došao u Gornjem Brišniku, gdje sam proveo prve tri godine života. I pamtim nevjerojatno puno toga. Čini mi se kao da bih mogao slikama napuniti jedan veliki album. Najviše se sjećam naše trošne kamene kuće u kojoj smo živjeli. I u svakoj mojoj slici je kamen.
Piše: Stipe Ćurčić Ćipa/Tomislavcity
I danas jasno mogu osjetiti i čuti boje, mirise i zvukove naše svakodnevice u kojoj sam sa sestrom trčkarao po brišničkom kamenju, ne plašeći se nikoga i ničega.
A onda dođe jedan Božić. Tata je došao iz Njemačke, mater me zamotala u deku, prebacila preko ramena i naša se obitelj, praćena susjedovim psom Lajkom, skotrlja u polje. U polju mala kuća kao iz bajke, a meni se činila kao neki veliki dvorac. U njoj sve bijelo i sve odjekuje.
– Donio sam ti za Božić – reče ćaća – muzikicu.
Bila je to usna „Mond“ harmonika, od koje se nisam odvajao danima i noćima. Svojom svirkom čupao sam živce kućnoj čeljadi, ali ta svirka za mene je bila Božić.
A Božić je kad u kući nemaš ništa osim staroga raspela, dva trošna kreveta, stari zahrđali šporet fijaker, jedan sklepani drveni stolić i na njemu dvije voštane svijeće. Što bi rekla moja pokojna mater: „Da kroz nju trn provučeš, ništa se na njemu ne bi uvatilo“.
Božić je dnevna soba čiji je pod prekriven slamom, a u njoj sestra i ja. Smijemo se i veselimo, zagledani u, ne znam čime, okićenu granu drače.
Božić je hladna spavaća soba, teški biljac, promrzli nosići i ruke i čarobne slike koje je netko ledenim kistom preko noći nacrtao na našem prozoru.
Božić je miris kiselog kupusa u kojemu se kuhala slanina bilka, koji se danima nije dao istjerati iz kuće.
Božić je suhi keks iz neke bijelo – plave kutije, poneka mala voćna napolitanka, pretvrdi okrugli šuplji kolač i pregršt bobičastih ljubičastih bombona. I sve je to bilo neopisivo ukusno.
Božić je kad na rukama držiš i poljubiš tek ojanjeno janje, koje je svijet ugledalo u našoj maloj štali, do koje je trebalo prokopati tunel u snijegu. A snijeg je padao danima…
I čujem molitvu i pjesmu svoje majke: „U sve vrime godišća, mir se svitu navišća…“
I kad je god Božić, uvijek čujem majčinu molitvu i pjesmu. I fijuk vjetra koji Duvanjskim poljem razgovara sa snijegom i raznosi ga posvuda, tako da nitko nigdje ne može iz svoje kuće. Kao da nam želi poručiti: Božić i jest obiteljska svečanost, blagdan poniznosti i malenosti.
Danas sam u šestom desetljeću života. Imam svoju obitelj: suprugu, sina i kćer. Ta moja kći me ponekad zna upitati: „Kada ćeš napisati neku priču, a da se u njoj ne praviš važan i pametan?“
Nadam se da sam ovoga puta u tome uspio. Na kraju vam želim poručiti: Ništa nije tako jednostavno kao Božić. Vjerujem i da svatko od vas ima svoju božićnu priču. I zato, dok ovo čitate, molim vas, ne dajte da vas zavaraju neke lažne božićne priče, u kojima ustvari Božića i nema.
Foto: Privatni album
