Nikada nisam, niti ću ikada u ovim svojim Seciranjima blatiti svoj narod, a ni druge narode, svoju vjeru, ni tuđe vjere. Nikada nisam, niti ću ikada vrijeđati i omalovažavati pojedinca i njegovu obitelj.

Piše: Stipe Ćurčić/Tomislavcity

Seciranjima želim ukazivati na probleme, pogreške i negativne pojave u svim procesima društvenoga, političkog i svakog drugog života, ali i isticati sve ono pozitivno što se oko nas događa.

Nisam toliko umišljen da imam misiju mijenjati svijet, a ni ljude oko sebe. Svjestan sam da jedino što mogu učiniti je mijenjati samoga sebe. I zato ću upravo sebe i svoje istokobnike uzeti za temu današnjega Seciranja.

Protekloga tjedna, preciznije 15. listopada, u svijetu je obilježen Dan bijeloga štapa. Taj dan se inače ne slavi nego se obilježava.

Kao što vam je poznato, štap je statusni simbol. Nose ga i koriste kraljevi, crkveni velikodostojnici, plavokrvni plemići, pastiri, šetači, šminkeri, prosjaci i još neki…

Međutim, postoji i jedan štap koji nije statusni simbol. To je bijeli štap koji kao puko pomagalo za pomoć pri kretanju koriste slijepi. Njegovo kuckanje daje nam informaciju o preprekama na koje nailazimo, ali isto tako lako nas može i zavarati. Uglavnom, u većini slučajeva ne može nas spriječiti da se u nešto zabijemo. Ali ipak za slijepoga čovjeka bijeli štap je i fizički i psihološki oslonac. On upozorava i ljude koji vide da se među njima kreće slijepa osoba kojoj treba ponuditi ili pružiti pomoć.

Dakle, kad sam već kao takav tu među vama, ukratko ću vam objasniti što znači biti potpuno slijep.

Biti slijep znači ne vidjeti ni svjetlo, ni tamu. Ili jednostavno rečeno, ne imati s vidom ama baš nikakvih problema. To također znači da uz najbolju volju i najčvršću vjeru objektivno živiš težak život. Puno toga ti je uskraćeno i nedohvatljivo što je drugima sasvim obično i normalno. Da bi bio pismen, moraš naučiti pisati i čitati prstima Brailleovo pismo. Moraš naučiti koristiti preostala osjetila. Ponajviše sluh, a ništa manje njuh, okus, a o pipanju da i ne govorim. Moraš upoznati svaki novi prostor u koji dođeš da bi se u njemu mogao snalaziti. Moraš puno toga naučiti napamet, jer ne postoje drugi načini za učenje. Moraš povesti više računa o svome izgledu i urednosti i nikad ne zaboraviti da su oko tebe ljudi koji vide. Moraš prihvatiti činjenicu da te ljudi podcjenjuju i precjenjuju, što često ide iz krajnosti u krajnost. Ili ti daju nadnaravne sposobnosti koje nemaš ili te smatraju jadnikom, nesposobnim za život, a ti to objektivno nisi, iako imaš slobodu izbora da i to budeš.

A istina je da tvoja preostala osjetila nisu ništa bolja, a ni lošija nego kod ostalih ljudi.

Ovo se ipak ne odnosi na taktilno – kinestetički osjet iliti ispipavanje i pipanje, jer ja i većina mojih istokobnika pipamo bolje od vas. Mi to jednostavno znamo, ne zato što hoćemo, nego zato što moramo. S tim da osobno spadam u umjerenu struju pipača i ne pada mi napamet sve i svašta pipati.

Kada su u pitanju biokemijski procesi, poput  zaljubljivanja, ljubavi i voljenja, vjerujte mi, tu smo svi isti, budući da u konačnici svi shvatimo kako izgled uopće nije važan.

Biti slijep znači hodati i zalutati u moru zvukova ili što je još gore izgubiti se negdje u tišini na pustome mjestu.

Biti slijep znači i ujutro proći ravnom stazom, a već u podne na istoj stazi upasti u iskopanu rupu, izudarati se, isprljati i psovati sve po spisku i pravima i krivima.

Biti slijep ponekad znači biti i prosjak. Ljudi te žale, nude ti novac ili ti ga bez pitanja jednostavno strpaju u džep.

Biti slijep znači i sve to razumjeti, jer neki ljudi ne mogu i ne znaju drugačije.

Svašta sam u životu doživio i svakakvih se priča naslušao.  Gnjavili su me sektaši, razočarani umjetnici, ostavljene djevojke, ljudi koji imaju sve, ali nisu sretni… Ma mnogi su me gnjavili i često mi postavljali pitanja: „Znaš li kako ja izgledam i želiš li progledati“?

Na prvo pitanje bih odgovarao: „Otkud bih ja to mogao znati. Pa ja sam trideset godina mislio da je moja susjeda plavuša, dok mi nisu rekli da je crnka“.

Na pitanje želim li progledati, obično odgovaram: „Imam dovoljno posla, briga i problema da mi ne pada napamet stalno razmišljati o svojoj sljepoći ili o tomu želim li progledati. I ne samo to, bolje da sam ja slijep, nego vi ostali, jer sam se ja na taj osjetilni nedostatak već odavno navikao“.

Biti slijep u mom slučaju znači ne vidjeti lice svoje žene, svoje kćeri i svoga sina, a znaš da su tu i da ih unatoč tomu vidiš, osjećaš i beskrajno voliš.

Sve je to, drage moje čitateljice i čitatelji, jedan sasvim običan križ. Uvijek imaš slobodu izbora, možeš ga ostaviti, a možeš ga i strpljivo nositi.

I još nešto vrlo važno, kad me sretnete popričajte sa mnom, a kad se budemo pozdravljali slobodno mi recite: „Vidimo se“, jer niste ni svjesni koliko vas vidim, unatoč tomu što sam potpuno slijep.