Ja sam pas labrador. Zovu me mali Mile. Moj život je vezan uz dvije obitelji. Kada me moja gospodarica odlučila dovesti, njezini roditelji i ostali jako su se protivili. Toliko su se naljutili da s njom nekoliko dana uopće nisu razgovarali. Ali ona je bila uporna i dovela me svojoj kući. Kad sam došao, svi su se okupili oko mene. Jedni nisu mogli sakriti oduševljenje, a oni drugi što su se ljutili glumili su ravnodušnost i ozbiljnost. A onda je sve krenulo onako kako i treba.

Piše: Stipe Ćurčić Ćipa/Tomislavcity

Svi odreda su me zavoljeli, tražili su trenutke da me maze, tepaju mi, da me čuvaju i podare mi nešto slasno. A ja sam u svemu tomu uživao i kao pravi pas – prijatelj nikome nisam ostao dužan. Pa sam se svima umiljavao, lizao im ruke, veselo vrtio repićem i zaskakivao im se u zagrljaj. Sigurno se pitate tko su ljudi s kojima ja živim.

Na prvo mjesto stavljam Mamuvav koja se najviše protivila mome dolasku. Pravo da vam kažem, nje se i najviše bojim, ali je jako volim, kao što i ona mene voli. Budući da sam ja jedan živahan pas, stalno mi nešto prijeti: „Mile, sram te bilo! Di je šćap? Čekaj da uzmem šćap!“ Iskreno, nju najbolje i slušam, jer ona me hrani, ujutro me pušta iz boksa i neprestano mi priča.

Na drugom mjestu je Tatavav. To je jedan strogo izgledajući čovjek koji me, uvjeren sam, najviše voli. Kad dođe s posla, najprije se javi meni, pa mi tepa: „Di je moj lav, di je moj mali pas?“ Onda me vodi u šetnju. Ponekad mu pobjegnem i tako mu čupam živce. Ali poznajem ja njegovo dobro srce…

Na trećem mjestu je Sekavav. Kad sam bio skroz mali, ona se najviše igrala sa mnom. Nosala me, ljubila, grlila, tepala mi i korila me: „Mile, svinjo jedna, šta si uradio od sebe?“ Kupala me, češljala, čistila… Ali u zadnje vrijeme primjećujem na njoj neke promjene. Manje je sa mnom, a više sa svojim prijateljicamavav.

Na četvrtom mjestu je Malasekavav. Ona slatkica s naočalama. Ona me jaaako voli, ali i ja nju volim. Kad zacvilim u boksu i tražim da me puste, često se rasplače za mnom. Ona i najviše razgovara sa mnom. Zna mi reći: „Blago tebi moj Mile, ti nisi dijete. Ne moraš ići u školu, ne moraš učiti njemački i matematiku, ne moraš raditi domaću zadaću, ne moraš ići na ministrantski, ništa ne moraš. A ja sve to moram“.

Na petom je mjestu onaj visoki Momakvav. On me ponekad pusti iz boksa, malo se poigra sa mnom, ali uvijek je u nekoj žurbi.

Tek na šestom mjestu je moja Gospodaricavav. Ona je inače veeelika mudrica i dobar diplomat. Malo se sa mnom poigra i odmah zbriše u svoju sobu. Ali ne zamjerim joj, vjerojatno bude umorna od posla.

Sedmo mjesto pripada mami Malesekevav. Kad god joj dođem da se poigramo, kaže mi: „Ti si moje malo magare“.

Često svratim i kod svoga susjeda strike Maxa. Kradem mu hranu, izazivam ga, dosađujem mu i igram se s njim. Ali taj je dobri pas nikada se na mene nije naljutio.

Ma ljudimojivav, ne bi meni ova priča ni pala na pamet, jer imam i pametnijih psećih poslova. Nego neki dan do mene dođe onaj sporohodajući Debelivav, sa zatvorenim očima i reče mi: „Blago tebi moj Mile, jer nisi čovjek, nego pas“.

Ali nisam ni ja njemu ostao dužan, pa mu odgovorih: „Nije ni tebi loše, jer ti si i čovjek i pas.“